Jučerašnji tekst je ostavio neku vrstu praznine i sasvim nesvesno započeo novu temu na koju nisam ni obraćao puno pažnje. Ponovnim čitanjem pomenutog teksta (izgleda da sam ga samo ja i čitao), došao sam na ideju za još jednu priču. Ovu. Bilo bi lepo kad bi novi redovi nicali sami od sebe, a teme i ideje se nadovezivale jedna na drugu. No, videćemo koliko je to izvodljivo i koliko moja mašta može da bude plodna.
 
   Potrudiću se da sam sebe ne uslovljavam brojem tekstova, pasusa, pa čak i reči. Koliko god "iscurelo", buću zadovoljan. Naravno, neću vas ostaviti baš na ovom mestu, nije to u mom stilu. Može li, s druge strane, ovaj pasus da bude sam sebi svrha? Ako već ne želim da budem oskudan, mogu li da budem preopširan? To verovatno može uvek, a da budem iskren - nekako mi se i usladilo. Prema tome, pasus je završen, i još jedan zarez dodat kako bi se izvukla koja nova reč. Kvantitet nije kvalitet. Hm, eto ideje za novi tekst. Nadam se da ću moći da je povežem sa filmovima. 
 
    Bogami, izvukao sam i više nego što sam očekivao. Odavde pa na dalje nema zezancije, mogli bismo malo i da radimo. Šta to povezuje naslov, filmove i moju ideju? Znam da ništa ne znam. Znamo li? Mislim na autora. Kaže li se uopšte "autor"? Možda mislislac? Filozof? Sokrat. Kako se od kraja srednje škole nisam dugo bavio istorijom filozofije i filozofima, malo sam ih pozaboravljao, pa se zbog toga stidim. Kad bolje razmislim, još jedna ideja se upravo rodila.
 
    Da li je Sokrat bio baš toliko glup, pa nije znao ništa? Aham, već sam postavio ta pitanja. Dobro. Ne bih da zaboravim ovu drugu ideju koja mi je malopre sinula, pa ću krenuti od nje. Rekao sam već kako od kraja srednje škole nisam imao prilike da se puno bavim filozofima. Možda nisam imao vremena i želje, ali hajde, nije ni važno. Dalje, posle toliko godina pauze (da ih ne brojim) i smanjivanja informisanja, omiljeni filozof mi je postao Sokrat, iako to nije bio u srednjoj školi. Nameće se pitanje: da sam ih malo više proučavao, da li bi mi danas baš Sokrat bio najdraži?
 
   Novi pasus za novo mudrovanje. Znam da ništa ne znam. Dugo sam se pravio pametan svojom kontra-rečenicom: ne znam koliko znam. Mislio sam da je moja mudrost (ako je uopšte moja, mada je nigde nisam čuo pre toga; a opet, koliko se dugo nisam bavio filozofijom nije ni čudo što je nigde nisam čuo ili pročitao), daleko kvalitetnija od Sokratove. Sinulo mi je i lupilo u čelo baš kao munja. Ipak nisam mudriji od njega. Kažu da su najjednostavnije stvari uvek najteže za izvođenje. A gde ćete jednostavnije od - znam da ništa ne znam?!
 
    Vratimo se na pretposlednji pasus. Zaključak bi bio sledeći: s obzirom da se nisam upuštao u previše filozofije, sve sam je manje znao. Međutim, što je manje znam, sve sam sigurniji da je i ono malo znanja koje posedujem o njoj sasvim dovoljno da se javno šepurim pred ljudima i pravim pametan. Koliko je Sokrat znao, i koliko je njegova misao genijalna? U sledećih nekoliko redova pokušaću da njegov problem prenesem na moj problem sa filmovima. Jao, filmovi. Pa da, ipak je ovo filmski blog. Pazite kako izlazite iz autobusa.
 
    O počecima sam govorio. O početku ću tek da pišem. Ovaj tekst lebdi negde u etru, uskočićemo na trenutak, malo prošunjati i izaći napolje. Pre nego što sam postao koliko-toliko filmski obrazovan (jer je sad i moje filmsko obrazovanje dovedeno u pitanje, baš zbog Sokratove misli), imao sve konce u rukama. Znao sam da nisam odgledao neke tamo poznatije filmove, pa sam smatrao da će mi za to trebati nekoliko dana. Inače, naredni tekstovi će se konkretnije baviti naslovima, pa ih zato ovde i izostavljam.
 
   Gde nastaje problem? Što sam se više upuštao u odiseju proučavanja filmova, rupa je postajala sve dublja, a njeno dno sve mračnije i dalje. Umesto da samo zagrebem po površini, pogledam desetak filmova i dođem do tražene istine, došao sam u situaciju da manijakalno kopam obema rukama, dok su nokti pocrneli od zemlje. Grebem kao da sam lud, ali je promena više nego očekivana - zavoleo sam to čeprkanje. Ne mogu ni da se prepoznam. A šta je još važnije?
 
   Pa, znam da ništa ne znam. Ne znam ni kako vi gledate na to, a i na filmove (jesu li to filmovi, ili su filmovi to?). Ko hoće da razume, ja mu nisam ni potreban kao medijator. S druge strane, volim da podelim svoje najdublje emocije (misleći na emocije koje se tiču filmova; one druge ostaju u spavaćoj sobi) upravo na svojoj blog stranici. Sa vama. Znam da ništa ne znam, i znam da neću skorije saznati.
 
   Koliko je filmova snimljeno do sad? Pa ko to sve da isprati? Ali, zar nije za savladavanje filmskog znanja potrebno pogledati tek nekoliko najvećih ostvarenja? Tačno. Međutim, taj broj "nekoliko" postaje i opsesija i noćna mora. Još samo nekoliko filmova, i tu sam. Spoznao sam, naučio, progledao, došao do znanja, ... Na kraju, ipak shvatam da ništa ne znam.  Ne znam ni koliko znam. Zato sam se i postideo i pobegao sa stranice na neko vreme.  Zato sam rešio da moji tekstovi budu uopšteniji nego obraćanje naših predsednika (vlade, države, odbora, preduzeća, ustanova, ...). Zato sam se i vratio. Zato što znam koliko ne znam. Ah ti filmovi...