07 Septembar, 2013 21:18
Film koji vraća u detinjstvo
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]




15 April, 2013 18:13
Bergmanovih ruku delo
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (2) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]





30 Mart, 2013 00:11
Isterivač đavola
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]





11 Mart, 2013 17:55
Nadnica za strah
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]




22 Februar, 2013 23:12
Gde je ženi mesto?
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]




11 Februar, 2013 22:18
Jedan jako čudan film
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
Evo me, ja se vratio. Nije me dugo bilo, i ne želim više da smaram ili budem dosadan. Porazmislio sam malo o svemu, o ovom blogu, pisanju radi pisanja, i zaista me mrzi da budem dosledan. Mrzi me da pišem tekstove koje smatram dobrim, ali koji mi oduzimaju dosta energije.
Gledao sam jedan jako čudan film. I promenio koncepciju blogovanja. Biće kežual, kako kažu naše pametnice manekenke. Nema doslednosti, nema 1.000 reči. Inače, film je iz 1952. godine. Dobro, to je jače od mene. Boja na filmovima je odavno počela da mi smeta i dosađuje. O tome sam valjda i pisao.
Koliko je film bio čudan, ili ga ja nisam razumeo kako treba, ostaje pitanje?! A u čemu je problem? Prvo, to je ekranizacija jednog Šekspirovog dela (William Shakespeare, ako već ne znate kako se piše na engleskom). Radi se o Otelu. Reditelj, producent i glumac (kako je to kod njeg uvek i išlo) je bio Orson Vels (Orson Welles). Poteškoća oko pravljenja konkretnog ostvarenja je bilo raznih.
Film se zove "Tragedy of Othello: The Moor of Venice". Snimalo se u Veneciji, Maroku, i šta znam gde još; koštalo je para, a Vels ih nije baš imao uvek i do kraja. Glumio je po raznim filmovima da bi finansirao nastavak snimanja. Posle tri godine mučenja, i konačnog prikazivanja, u Kanu je dobio Zlatnu Palmu (Palme D'Or), dok ga u S.A.D u opšte nisu ni želeli. Danas postoji nekoliko verzija tog filma.
I gde sam se ja tu mučio? Pre svega, jedva sam uspeo da ga nađem. Preko torrenta se "skidao" tri dana. Prevod takođe nisam uspeo da nađem, ne postoji čak ni engleski. Neko će reći da nije teško da se pogleda film na engleskom jeziku bez prevoda. Normalan film i može. A ko će da gleda film sa engleskim jezikom XVI veka i Šekspirovskim rečnikom? Where art thou, i slično...
Drugo, zbog raznih mešetarenja, prerada i obrada, danas se i ne zna koja je verzija filma tačna. Jedno je vizija reditelja, druga je producentske kuće, treća je vizija Velsove ćerke koja je htela da restaurira film, pa da uzme neke pare sa novim projekcijama, ... I sad, ko zna odakle je ova verzija koju sam ja pogledao?! Ne tražim ogovor. Film je nahsinhronizovan, i to uglavnom bez iole normalne simulacije pokreta usana i govora.
Hm, to je to u stvari, koliko se sećam. Da se razumemo, Velsova ingenijalnost je svakako uočljiva u ovom filmu. Ko prepoznaje njegove kadrove i rezove, naćiće ih i ovde vrlo lako. A da ne prepričavam radnju, Otela nisam čitao, i bojim se da ne izlupetam nešto javno, jer ko zna šta sam to i pogledao?!
Obrni - okreni, drago mi je da sam se vratio, a da li će me opet biti svakog dana, ne znam ni to?! Kako mi dune. Ja se opet raspisah, ne vredi. Inače, ne bih da odustanem od "kačenja" slika i video klipova. Jedan smajlić da razbije monotoniju - :) - ako ga operater prihvati... Pozdravljam vas
Posle pozdrava da konstatujem da sam glup, jer jutjub nikad ne uzimam o obzir pri gledanju filmova, a ljudi su lepo postavili ceo film. Ah...
14 Januar, 2013 20:00
Skupljači perja
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
I ne znam šta još.
Ostalo nam je još vrlo malo prostora. Pre svega, moram da priznam da sam zadovoljan svojim tempom pisanja, ritmom i doslednjošću tekstova. Sve što sam do sad isplanirao uspešno sam završio. Međutim, osećam da me svaki put hvata nervoza i da mi blogovanje pada sve teže i teže. Mislim da sam sve ovo malo preozbiljno shvatio. U svakom slučaju, tu smo.
Danas bi po julijanskom kalendaru trebala da počne Nova godina. Neka nam je svima sa srećom, pa da uspemo nešto i da uradimo u istoj. Period praznika se konačno završio. Od sutra ništa više neće biti isto. Eh. U to ime i u ime svih koji slave po "našem" kalendaru, želeo sam da napišem tekst koji bi govorio o nekom "našem" filmu. U stvari, po prvi put bih pisao o nekom domaćem ostvarenju, pa sam dosta vremena proveo razmišljajući koje bi to delo zaslužilo. Odabir je pao u naslovu.
Da li ste čuli za skupljače perja ili niste, da li oni postoje i danas ili ih nema, nije ni važno?! Ne mogu po dvadeseti put da pregazim preko sebe i onda po dvadeset i prvi put da objašnjavam kako nema stranih, domaćih, novih i starih filmova. Svi za jednog, jedan k'o nijedan. Vi ste već naučili po nešto od mene, znam da me razumete, i znate da ne gazim po sebi. Došlo mi je da pišem o nekom domaćem ostvarenju i to ću i da uradim. Zaista mi treba odmor. Sutra nema pisanja.
Koji bi to film mogao ravnopravno da stane u red svetskih kinematografskih remek - dela a da je sa ovih prostora? Naslućujem vaše predloge. Ako već niste upoznati sa mojim favoritom bilo bi lepo (pre svega za vas) kad biste ga pogledali. Dakle, "Skupljači perja", film Aleksandra Petrovića iz 1967. godine i sve što ide uz njega. Ne moramo da cepidlačimo, nije ovo film koji se bavi čisto srpskom tematikom, sasvim suprotno: osim glavne priče, sporedna tema je život mnogih naroda i nacionalnih manjina u Vojvodini. A šta je glavna tema priče? Pa sakupljanje perja. Znamo li čemu to služi?
Znam da vi niste toliko priglupi koliko sam ja bio onog trenutka kad sam prvi put čuo za postojanje pomenutog filma (mada je to bilo jako davno), pa ćete zato znati i odgovor. Guščje perje se koristilo za punjenje jastuka. Danas je sve napravljeno od sintetike iako mi se čini da su perjani jastuci (ili jakne) jako skupi proizvodi i da ih još uvek ima u prodaji. Naš glavni lik je Beli Bora, Rom (ili ako hoćete - Ciganin) koji po selima u Vojvodini otkupljuje perja i dalje ih preprodaje. Njega glumi Bekim Fehmiju, dok je njegov konkurent u poslu Mirta Klasir, takođe Rom koga glumi Bata Živojinović. Ostali glumci u filmu su uglavnom naturščici.
Film je po svojoj sadržini mnogo dublji od običnog pričanja priče. Tipičan je predstavnik crnog talasa u bivšoj Jugoslaviji, pravca koji nam je dao najbolje filmove u istoriji kinematografije. Ne samo kod nas, ovo delo je bilo cenjeno u celom svetu (Gran Pri u Kanu i nominacija za Oskara za najbolji strani film) mada je danas malo zaboravljeno. Osim odlične režije i odabira glumaca, treba napomenuti i izbor muzike i fotografiju Tomislava Pintera. Siva i smeđa, sumor i depresija su nam prve asocijacije na Vojvodinu. Zamislite onda takvu Vojvodinu punu blata i Roma koji žive u velikoj nemaštini. Na žalost i danas je tako. I nije samo u Vojvodini.
Glavna mesta u kojima se odvija radnja su kafane, zbog čega je izbor muzike od presudnog značaja. Pesmu "Đelem, đelem" peva Olivera Vučo (Olivera Katarina) koja ujedno glumi pevačicu sa bitnijim uticajem na celu priču. Ostale numere je birao sam reditelj Petrović, a zastupljeno je najviše romskih pesama. Da ne bih preterivao sa detaljima, mogu da skratim. Možete da gledate film koliko god puta poželite, glavna radnja će uvek da bude najmanje zanimljiva. Tamo se gotovo ništa i ne dešava, što je u suštini i najbitnije kad se predstavlja jedno veliko ništavilo i propast. Za razliku od mnogih filmova iz drage nam bivše zemlje, ovaj film realno prikazuje život, bez svih blještavih boja komunističke propagande; ono što je ostalo iza pozornice. Sve ono što smo proživljavali a u stvari nismo ni znali da postoji, a zbog čega se danas češemo po glavi i pitamo: "odakle"?!
Beli Bora, skupljač perja, kockar, alkoholičar, i kurvar (tako ga žena zove u filmu) se zaljubljuje u mladu devojku Tisu čiji je očuh baš Mirta Klasir. Ljubav je uvek sporedna tema svih velikih dela a glavna onih manjih. Mislio sam da prepričam malo podrobnije, ali sam ipak odustao. Film čak i ne traje dugo, može brzo da se odgleda, pa eto, nemate ni tih problema. Inače, radnja je smeštena u Sombor, ili barem deo Sombora, šta znam, njegovo predgrađe nije sigurno. Možda mi i ne želimo da imamo predgrađe puno blata. Treba spomenuti i ulogu Mije Aleksića koji glumi popa prilično zanimljive pojave. Obavezno obratiti pažnju na popa. Engleski prevod filma je I even met happy Gypsies, što je i stih pesme "Đelem, đelem". Malo više sam zalutao ili se zaleteo, pa sam ostavio iza sebe tekst nedostojan jednog vrhunskog dela filmskog jezika.
Na kraju, iako nisam neki veliki borac za ljudska prava i ostale budalaštine, moram da priznam da me je film jako dotakao, i da mi je bilo mučno da ga gledam. Osećaj mučnine ostaje do kraja filma. I naravno, kako to u životu biva - prestaje kad se film završi. Mi se lepo vratimo u toplinu naših domova dok se pravi protagonisti ove priče vrate u dobinu svoje patnje i siromaštva. Kako god bilo, Aleksandar Petrović nam je ostavio delo kojim možemo da se hvalimo, a da li ćemo iz njega izvući neke pouke: na nama je. Uostalom i ceo svet je u krizi. Naše je da se uvek izvlačimo na nečije tuđe muke. Moralno posrnuće nam ne gine. Do viđenja i srećno u Novoj godini. Poprilično sam se namučio. Porazmisliću o svemu.
08 Januar, 2013 22:59
Žitije Brajanovo
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (1) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
A sad nešto potpuno drugačije.
Dobro, iako je podnaslov našeg teksta naslov drugog filma, može vrlo dobro da posluži večerašnjoj svrsi. I danas je Božić, pričamo o praznicima, religiji, veri, svako ima pravo na svoje mišljenje, ... Nemojte da se zbunite, to je rečenica koju najviše mrzim pa je i ton sarkastičan. Sarkazam, ironija, parodija, nadrealizam - iako se trudim, daleko sam od tog nivoa. Gde bi to moglo da bude?
Juče se ipak pričalo o ozbiljnijim stvarima bez ikakvih skrivenih zamisli, a danas se već polako udaljujemo od dogmi i moranja. Naravno, ništa se ni ne mora. Da, baš. Pretpostavljam da svi znate na koje ostvarenje naziv ovog teksta aludira? Ako neko i ne zna, da mu se pojasni - potrebno je dodati "Monti Pajton". Pa; i? Pošto nekome i dalje ništa nije jasno, da krenemo laganije. Ono što su "Top lista nadrealista" i "Nadrealisti" bili za staru Jugoslaviju, to su "Leteći sirkus Montija Pajtona" (Monty Python's Flying Circus) i "Pajtonovci" (Monthy Python aka The Pythons) bili za Britaniju, odnosno za ceo svet. Ne treba napominjati ko je od koga "prepisivao".
O njima i njihovoj seriji bi se moglo danima, i biće, bez brige. Manje je poznato koliko su tačno igranih filmova napravili: ima ih pet. Uz još jedan, koji se neće otkrivati, naša današnja tema je drugi najpoznatiji, dakle "Žitije Brajanovo" (Life of Brian, 1979.). Pajtonovaca inače ima šest: danas najpoznatiji Džon Kliz (John Cleese), Teri Gilijam (Terry Gilliam), Teri Džons (Terry Jones), Grejem Čepmen (Graham Chapman), Erik Ajdl (Eric Idle) i Majkl Pejlin (Michael Palin). Ukratko, njihova serija je promenila svet; humor i parodija su dobili novi oblik, a nadrealizam je došao na male ekrane. Monti Pajton (po kome su sebi dali ime) je bio britanski pilot u Prvom Svetskom ratu koji je oborio više svojih nego neprijateljskih aviona. How's that for a start?
Ipak mislim bi trebao da se pomene njihov prvi i najuspešniji igrani projekat, kao neka vrsta šlagvorta za dalji tok priče. Posle uspeha igranog filma "Monti Pajton i Sveti Gral (Monthy Pythons and the Holly Grail, 1975.), došli su do novih ideja, a svi su se složili da bi sledeće delo trebalo da govori o Isusu Hristu i onom vremenu. Zbog tematike same priče i još nekih sitnica, bilo im je teško da sakupe novac za budžet, pa im je u pomoć priskočio veliki poštovalac a ujedno i član Bitlsa (The Beatles) - Džordž Harison (George Harrison). Dogovor je bio da će suma od 3 miliona funti biti najskuplje plaćena ulaznica za projekciju još uvek nepostojećeg filma. U znak zahvalnosti, Harisonu je dodeljena jedna kameo uloga pri kraju.
Posle nekoliko bačenih ideja, zaključeno je da se neće rugati konkretno Isusu Hristu, nego njegovim pratiocima. Po njihovim komentarima, Isus je bio "definitivno prijatan čovek", a ništa od onoga što je govorio i pripovedao nije bilo neistinito i netačno. Onda su se osvrnuli na interpretacije njegovih reči od strane svih mogućih ljudi i institucija, od onog vremena do danas. To je makar moje tumačenje, jer paralela sa modernim svetom ima na pretek. Naravno, parodija je bila njihov zaštitni znak. Pajtonovski. Kao i svaki put, međusobno su podelili po nekoliko uloga. Brajana je tumačio Čepmen, a reditelj je bio Teri Džons, iako je Gilijam imao više rediteljskog iskustva. Snimanje je obavljeno u Maroku, dok je u postprodukciji eksperimentisano sa previše verzija, da bi se na kraju ostalo bez mnogih scena koje se danas smatraju izgubljenim.
Da skratimo priču kao i svaki put. Iste noći kad se rađa Isus Hrist, baš negde u komšiluku rađa se i naš junak Brajan. U prvoj sceni vidimo kako Tri Mudraca greškom ulaze u njegovu kuću. Brajan odrasta u Judeji sa velikom mržnjom prema okupatorima Rimljanima. Član je Narodnog fronta Judeje (People's Front of Judea - PFJ), jednog od mnogih pokreta otpora koji se, osim sa Rimljanima, obračunavaju i međusobno, a uglavnom zbog trivijalnosti. Nakon nekoliko nesrećnih avantura, nađe se na trgu prepunom mudraca i proroka, gde silom prilika (da bi se sakrio od vojnika) počne da blebeta besmislice, a masa sva u blaženom čudu počinje da se okuplja oko njega i da pažljivo prati i upija sve njegove reči. Nakon večeri provedene sa nekom devojkom, ujutru ga ispred kuće zatiče masa ljudi koja ga sad već naziva Mesijom; svako njegovo delo proglašava svetim a svaka njegova reč mudrošću.
I nije baš moguće skratiti u nekoliko rečenica. Imamo još nekoliko neuspelih Brajanovih avantura da bi naposletku bio uhapšen i osuđen na raspeće. U isto vreme, Pilat i rimski vojskovođa Veliki K... (Bigus Dickus) odlučuju da poštede jednog od osuđenika. Masa kliče "Oslobodite Brajana", i pošto svi redom krenu da se predstavljaju kao Brajan (parodija na "Spartaka"), izabira se pogrešna osoba. Naš junak tako završava na krstu, a jedinu šansu za izbavljenje upropaštavaju njegovi saborci (PFJ), jer umesto da ga oslobode odlučuju da popiju otrov i tako se ubiju. Osuđen na dugu i bolnu smrt Brajan jedinu utehu nalazi u pesmici koju mu peva osuđenik pored njega Always Look on the Bright Side of Life... Tako mu to dođe najkraće.
Ne treba trošiti ni reči na to koliku je buru u javnosti izazvalo ovo ostvarenje, a koliko i dan danas izaziva. Ruganje Biblijskih proroka, Biblijskih spisa, pristalica, poštovalaca, pa i savremenih revolucionarnih pokreta su glavna tema koja se provlači kroz ceo film. Iako se Hrist pojavljuje u filmu (u sceni u kojoj propoveda na Gori): kao što smo rekli, njegov lik nije ismejan. Sasvim suprotno, njegova je pojava jedina ozbiljna u celoj ovoj priči. Problem nastaje kad se njegove reči pogrešno protumače od strane onih koji su na kraju gomile i ne mogu dobro da ga čuju. I tu kreće parodija. Već pomenuti pokreti otpora troše više vremena na to kako će se zvati i čiji će ciljevi biti legitimniji, nego na realnu borbu protiv Rimljana: čime su jasno ismejani savremeni "revolucionarni borci". Poznatih i upečatljivih scena je u svakoj minuti filma. Bio je zabranjivan u nekoliko zemelja, a na plakatima Švedskih biskopa je stajalo: "Film je toliko smešan da je čak zabranjen u Norveškoj". Što i jeste bio nekih desetak godina.
E sad, da me ne biste shvatili pogrešno (u stvari, čak bih i voleo da me shvatite pogrešno), morate prvo da pogledate film pa tek onda da pričate bilo šta o njemu. Ostale ideje koje se bave viđenjem Boga, Hrista i njegovih učenja, pristalica i pogrešnih tumačenja ovde nisu glavna tema. Postaću dosadan svakim novim ponavljanjem jedne iste fraze. I dalje smo u prazničnom duhu, malo smeha nikome nije na odmet. Ko ne razume neka pokuša da shvati, pa nisu fejsbuk misli poznatih mudraca napisane za džabe. Uvek gledajte vedriju stranu života. Link!
27 Decembar, 2012 22:55
Blade Runner
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (2) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
Opet nešto na engleskom.
Ko ima ideju o čemu se ovde radi konačno može da kaže - dobro pa se ova budala setila da piše o nečem šarenom. Došao je i taj trenutak da popričamo o nekom holivudskom filmu u koloru. Koji je bolji film da se od njega krene ako nije "Istrebljivač" (Blade Runner, 1982.). Nećemo da budemo skromni, pa ćemo priznati da je ovo možda najbolji film koji postoji. Nije na vrhu, ali je u vrhu. Kako kažu popularne fejsbuk mudrosti - "ko razume, shvatiće". Moramo da skratimo sa glupostima, povećali su nam porez.
Veliki primer kako jedno delo odoleva zubu vremena i kritike je i ovaj film. U ono doba primljen sa ne baš velikim oduševljenjem, danas postaje kultni klasik. 100's. Opet možemo da tražimo razloge njegovog početnog neuspeha, a uvek možemo da napomenemo kako su Amerikanci glupi. Istrebljivač u stvari ima malo akcije za nešto u čemu se očekivalo da pršti na sve strane. Tako se barem pričalo. Reditelj ovog ostvarenja je tada imao samo jedan film iza sebe, a danas je već štancer blokbastera. Posle filma "Osmi putnik" (Alien, 1979.), došao je na red Istrebljivač. O kome je reč? Ne pravite se glupi ako već niste - Ridli Skot (Ridley Scott).
Glavni glumac je takođe bio tek na početku karijere, iako u poznijim godinama, ali i sa tri velika hita iza sebe. Kako je neko rekao: Harison Ford (Harrison Ford) nema nijedan jeftin film, svaki sa njim u nekoj ulozi je uvek zarađivao dobre pare. Bivšem stolaru je uloga u ovom filmu među poslednjim gde izgleda relativno mlad. Ali da ge ne uvredimo nepotrebno, ulogu Rika Dekarda (Rick Deckard) je nemoguće zamisliti bez njega. A nuđena je mnogima. On je ovde i narator i glavni akter (u novijim verzijama je izbačena naracija), i baš je zbog te naracije imao velikih problema i nesuglasica za producentima i samim Ridlijem. Ne, nije on skot.
Da se dignemo polako na radnu temperaturu. Distopijska budućnost (distopija - suprotno utopiji) u Los Anđelesu 2019., naučna - fantastika i film - noar na jednom mestu. Bolje kombinacije nema. Zemljom vladaju velike korporacije, uspostavljena je kolonizacija drugih planeta, i na njima se vade sirovine. Na drugim planetama rade replikanti - humanoidni roboti, koji se po izledu i ponašanju vrlo malo razlikuju od ljudi. Proizvodi ih "Tyrell" korporacija, a njima je boravak na Zemlji zabranjen. Služe samo za rad, i to uglavnom težak. Poznato? Oni koji prekrše zabranu boravljenja na Zemlji, krše zakon i bivaju eliminisani (istrebljeni). Kad do toga dođe, na scenu stupaju specijalni policajci - istrebljivači. Naš heroj Rik Dekard je jedan od njih. Nekoliko opasnih replikanata je pobeglo i sakrilo se na našoj planeti, a njemu je ponuđen posao njihovog istrebljenja. Snebivljivo ga prihvata, i tako počinje.
Scena grada iz budućnosti sa zgradom "Tyrell" korporacije koja zaklanja ceo pogled i magično-zbunjujućom muzikom u pozadini je scena otvaranja filma. Razmišljam malo, i kad bolje razmislim zaista ne znam koliko mogu od radnje mogu da pomenem a da ne okrnjim nešto, ili ne otkrijem mistiku. Neću puno. Glavni ženski lik u filmu je lik Rejčel (Rachael), najnoviji Tajrelov eksperiment, savršeni replikant, čija se različitost u odnosu na ljude vrlo teško uočava, a koju glumi Šon Jang (Sean Young). Inače, umalo da zaboravim, replikanti mogu da žive samo četiri godine i imaju ugrađena sećanja (prvo iz predostrožnosti, a drugo da bi se ipak mogli razlikovati od ljudi). Naravno, film je toliko dubok, da je nemoguće u jednoj priči protumačiti šta je on pokušao da nam kaže. Pogledati pod obavezno!
Kad bismo prepričali film, mogli bismo da napišemo: "i tako on krene da juri replikante, jednog po jednog, sve ih smakne i završi posao". I na kraju se zaljubi. Pretpostavljamo. Mislim da neću uspeti da prenesem svu njegovu magiju na ove redove. Glavni antagonista u filmu je Roj Bati (Roy Batty), vođa replikanata, kojeg na kraju filma vidimo u predivno snimljenoj sceni borbe sa Dekardom (glumi ga Holanđanin Rutger Hauer). Vidimo ga, naravno, i pre toga. Ko je tu ko, mislim da ne bismo trebali da otkrijemo, baš zbog onih koji nisu gledali film. Oni koji znaju, neće ni da čitaju. Imamo Dekarda, Rejčel, Tajrela, replikante, korporacije, policiju, mrak, mistiku, jurnjavu, osvetu, požrtvovanje a preko toga predivnu muzičku pratnju. Inače, specijalni efekti nisu silovali ovaj film, pa tako deluje i realnije od "običnih" filmova, iako je snimljen pre 30 godina.
Muzika. Opet jedna reč - Vangelis. Ako nešto zaslužuje zasebne tekstove i moju punu pažnju onda je to muzika u ovom filmu; onda je to Vangelis. Na krilima nagrade Oskar za muzičku temu u filmu "Vatrene kočije" (Chariots of Fire, 1981.), Vangelis je pristupio izradi muzičke podloge i za ovaj film. Pomenuo sam magičnu scenu otvaranja, pomenuo sam muziku u celom filmu, pomenuću i muziku na kraju filma. Zvuk i slika su ovde gotovo neodvojivi. Kombinacija klasične muzike i sintisajzera pod rukom Vangelisa samo pojačava genijalnost koju ovaj film nosi. Delujem kao da sam se uzbudio i previše. Pa ne vredi, najbolje snimljena muzika za jedan film je upravo ova. Nema bolje.
Nećemo o ukusima, oni ipak ne postoje. Istrebljivač otvara pitanja na mnoge teme. Ona koja najviše smeta nama ljudima je ta da li su ljudi Bogovi? "Da li androidi sanjaju električne ovce"? WTF? Ma to je samo naziv knjige po kojoj je urađen film, autora Filipa Dika (Philip K. Dick). Dobro, da, zvuči istripovano. Inače, film ima nekoliko verzija, sa ili bez naracije, sa ili bez poslednje scene, sa ili bez jednoroga. Kako su krenuli, na kraju će od filma i ostati samo taj jednorog. Obratiti pažnju na jednoroga kad se bude gledao film! Pribeleženo. Mnoge kompanije su se diskretno reklamirale u ovom filmu, a uglavnom su sve doživele svoju propast. Tako je i nastalo prokletstvo Istrebljivača. "Atari", Pan Am", i "New Coke" (ovo poslednje nije firma, nego je koka-kola pokušala da podvali novi ukus pića, pa je to propalo, normalno).
Kako sam uspeo da na brzinu nabacam nekoliko činjenica u ovaj poslednji pasus, svaka mi čast. Ovde smo došli do kraja. Znam da ovaj tekst nije baš onakav kakvim sam ga zamišljao u najavi, ali da se ponovim: Istrebljivač je umetničko delo, gledali ga iz hiljadu uglova, dobićete hiljadu rešenja. Što je najbitnije, film mora da se pogleda čak i pod tačkom razno. Obavezno. Obavezno. Obavezno. A ja ću da pobegnem dok vam je mozak još uvek hipnotizovan. Može neki trejler, snimak, intro? Šta znače ove reči? Nešto sa jutjuba. Da, a to kao razumem. Pričaćemo.
22 Decembar, 2012 21:09
Kagemusha
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (0) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
Opet nešto nejasno.
Ako krenete u prelistavanje poznatih vam reči na engleskom, ovde nećete daleko stići. A nije ni srpski jezik u pitanju, iako sam lako umesto sh mogao da napišem š: Kagemuša. Dve rečenice su dovoljne da nagoveste nešto dalje i egzotičnije. Dakle: dalje, daleko, istok, daleki istok, nije Kina nego Japan. Samuraji, mange, nindže, džudo, Piksi, i naravno bizarni pornići i horori, su nam neke od prvih asocijacija na Japan. Možemo onda da postavimo pitanje koliki bi to ozbiljan proizvođač filmova Japan bio. I moramo iz odgovora da izbacimo već pomenute bizarne "bolesne" filmove koje smo s vremena na vreme viđali po internetu ili ređe na nekoj televiziji.
Za skretanje sa teme bizarnog i prelaska na klasično i ozbiljno moramo da siđemo u ovaj pasus. A sad, ono zaista bitno (nejasan je samo jezik). Pomenuti Holivud, italijanski i francuski film jedini su koji mogu da budu ispred japanskog. Ostali, verovatno ne. Tako se i dobija odgovor da je japanska filmska industrija jedna od najvećih i najbitnijih u svetu. Ne brinite, ova informacija je isprva i u meni izazivala nevericu (a ja sam takođe znao samo za nejasno). Svet je danas postao jedno veliko selo, ništa ne može da nam bude toliko daleko, ali su kulture i ljudi postali izolovaniji nego ikad. Kultura dalekog istoka i zapadnoevropska kultura nikad nisu znale za sebe do pre 150 godina, a onda su počele intenzivno da se upoznaju i prepisuju jedna od druge.
Mešanje informacija i spoznaja onih drugih je krenula. Japanski film je tako nominalno počeo da se razvija tek dvadesetih godina. Kad je došao rat, i kad se završio (Drugi svetski naravno), Japan je bio poražena i neprijateljska strana celog sveta. Izgleda je mešanje sa drugim sistemima vrednosti otišlo predaleko. Ljudi su počeli da se prisećaju šta oni zaista jesu. Vraćanje na stare zaboravljene motive, na samuraje, stari moralni kodeks i sve što ima veze sa onim što oni tad nisu više bili je počelo da se obnavlja, a film je sve to pratio. Tad će se i pojaviti neke osobe koje će ga odvesti na vrh. Najveća ličnost japanskog filma, može se reći i njegov otac, je bio (svima poznato ime, ali malo kome nešto bitnije i znači) Akira Kurosava.
Moraću ovaj uvod da prekopiram kad budem pisao konkretno o japanskom filmu, jer sam otišao i predaleko. Kurosava je najveći, ali još mnogo drugih manje poznatih, uobličilo je sve ono što danas znamo ili ne znamo o njihovim filmovima. Imali su i oni svoj Novi talas, imaju i dalje dobre filmove, ali je sve počelo sa Klasičnim ili Zlatnim periodom japanskog filma. Dakle, obnavljanje, Kurosava, Rašomon, Sedam Samuraja, prepoznavanje u svetu i slava. Konačno dolazimo do onoga što je u naslovu naslućeno. Film o kojem ja želim da pišem nije iz tog klasičnog perioda, nije crno-beli i nije sigurno Kurosavin najbolji. Ali, opet, ko to može da zna?! Ima Zlatnu palmu iz Kana, možda mu to nešto vredi?
Govorimo o 1980. godini. Idemo ono standardno - Kagemuša (Kagemusha - Shadow Warrior, 1980.), engleski prevod nam kaže - "ratnik senka", a prevod na sprski - dubler ili dvojnik. Definitivno govorimo o ratniku, što implicira da je film istorijski. Ništa čudno, znajući Kurosavu čiji su preci bili samuraji, i koje je on i reafirmisao u svojim delima. Takođe, svi događaju u ovom filmu su se i desili: kraj XIV veka, vreme velikih klanova, vladara i građanskog rata (Sengoku period, pre 1600. i doba Šogunata). Film otvara scena sa tri identična ratnika koji sede i razgovaraju - Šingen (vođa Takeda klana), njegov brat Nobukado, i treća osoba, lopov koji je izbegao smaknuće samo zato što ubedljivo liči na svog gospodara. Odlučuju da ga sačuvaju za svaki slučaj, onda kreću u borbu, igrom slučajeva, veliki Šingen gine, a kako ne bi nastala panika, on im na samtri naređuje da se o njegovoj smrti ne priča makar još tri godine.
Eto nam zapleta, radnje i pojašnjenja svega nejasnog. Šingenove vojskovođe zato odlučuju da njegovog dvojnika stave na čelo svog klana (za njega naravno zna samo nekolicina ljudi bliski mrtvom Šingenu), ali da strogo motre i određuju njegove odluke i korake. Smrt vođe od koga je strepelo pola Japana bio bi veliki udarac za njihov klan. Dvojnika prihvataju lične sluge bivšeg gospodara, prihvataju ga konkubine, posle početne sumnje ga i unuk snebivljivo prihvata , sin takođe (sad već vođa svog novog klana), naravno i vojskovođe. Jedino Šingenov konj očigledno nema nikakvu nameru da prihvati ovog "uljeza". Kurosava, veliki majstor poetike i skrivenih poruka o moralu, nam ovim filmom lupa šamar i pokazuje ono šta zaista i jesmo. Prideva ima koliko hoćete.
Konj tokom čitavog filma pravi probleme vojskovođama i samom dvojniku, iako ga čak ni neprijatelji ne prepoznaju. U jednoj bici, posle strahovitog napada na Takeda klan (neprijatelji Takeda klana su u ovom filmu a i u zvaničnoj istoriji bili jako poznati Oda Nobunaga i Tukogava Iejasu - google help), vojnici drugih klanova se ipak povlače nakon shvatanja da je Šingen aktivni učesnik bitke. Koliko je on bio jaka istorijska i vojna ličnost takođe može da se nađe na internetu (preporučujem). Ipak, jednog dana, pokušavajuću da uzjaše "svog" konja, on ga uporno izbacuje iz sedla, sve više ljudi to vidi i shvata da on ustvari nije on. Proteruju ga iz zamka, shvata se veličina prevare, a onda i problema; neprijatelji se ohrabruju, sin gubi glavu, uz protivljenje svih vodi vojsku u bitku, u poraz i na kraju u konačni pad Takeda klana.
Veliki Takeda klan netragom nestaje, dolazi novi period u istoriji Japana, a što se tiče našeg lopova-dvojnika, i on ipak nešto gubi. Gubi prvo svoju ličnost, a onda i drugu svoju ličnost - ličnost velikog gospodara. Pogledamo li kraj filma, zaključićemo da je njemu ustvari najviše bilo žao gubitka. Biva slučajno ustreljen, a njegov leš reka simbolično nosi pokraj lepršave zastave klana koji više ne postoji. Film, koji eto nije nastao u periodu zlatnog doba japanskog filma, ali koji je ponovo pokazao kolika je veličina Akira Kurosava bio. Američki producenti su bili Džordž Lukas i Frensis Ford Kopola, donirajući deo sredstava da bi film bio dovršen kako treba. Ko su oni, to već znamo.
Mislim da sam preterao sa ovom tekstom, i da ću imati muke kad budem opet pisao o japanskom filmu, Kurosavi i njegovim drugim filmovima. Mada, japanskih vrhunskih filmskih remek-dela ima još podosta, Kurosavinih takođe, pa se zato neću ni brinuti, jer reči neće nedostajati. Počeli smo sa Kagemušom, i nemamo nameru da se zaustavimo. U odnosu na druge, ovaj film je u koloru i gledajući ga imate utisak da boje pršte na sve strane. Znam sigurno da nisam zgutao LSD pre projekcije. Pomoćiće jutjub. A sad, neka se topi ekran.