Odakle početi? I nemati. A imati. 

   Završava se kalendarska godina, nezvanično se podvlače crte, a zvanično jurca na sve strane, sređuju frizure, kupuje poslednja količina zaliha namirnica, itd. Lista je podugačka, ali se u preglomaznim rečenicama ne snalazim baš najbolje. Doduše, navedeno će se obaviti tek sutra, ali ko zna, možda i ja zapadnem u vrtlog novogodišnjeg praznovanja, pa ne budem imao vremena za pisanije?!

   Prošle godine sam tekstove objavljivao i 30. i 31. decembra, što će reći da sam bio usamljeniji i patetičniji nego ove. Međutim, sutra je novi dan, kako kaže Skarlet O' Hara, ko zna dokle još mogu da se srozam?! Megamind nema ni s kim a ni gde da slavi, asocijalan je tip, pa će zato malo da piše. Sad patetiku i šalu na stranu. Ovo je trebalo da se stvori još pre mesec dana kad je ideja bila svežija. Kako nikad nije kasno, nadam se da će se sve spojiti kako treba i ispasti kako drugi žele.

    Da se ne upropastimo pričama o slavljima i praznicima (jer je tekst iza baš o slavljima, a tekst ispred mora da bude o praznicima), vratićemo se osnovama i pričati o počecima. Osnova i početak, da li je to isto? Niste ni svesni kolika je količina radosti koja me ispuni svaki put kad spontano dođem do nove ideje. E sad, bitno je i ne ponavljati se, a nije teško videti da je i o počecima pisano. Hm da, ali to je bilo o početku pre početka. Onda ćemo lako preskočiti preistoriju.

    Metafizika je disciplina koja se bavi prauzrokom, a sasvim slučajno je dobila baš takvo ime, iako je sa fizikom imala malo dodirnih tačaka. Šta želim da kažem? Posledice nastaju od uzroka. Bravo. Da bismo imali, moramo da nemamo. Tačno, ali ne baš uslovno. Ostavićemo ljude koji su imali, pa tek onda imali još više, jer većina nas nije bila u toj situaciji. Oni koji jesu sigurno neće gubiti vid i vreme po nekim nebitnim blog stranicama. Znači, ovde je samo raja. I ringe ringe.

   Treba da me bude sramota, ako uopšte želim da se nazovem piscem, ili makar da se opravdam (pošto se pisanjem i bavim), jer... Kažem vam da se sa preopširnim rečenicama i ne snalazim najbolje. Zbog čema me je sramota? Iako nevezano za ideju ove priče, roman "Imati i nemati" nisam pročitao. Pošto nemam pojma o čemu je Hemingvej (Ernest Hemingway) tamo pisao, usudio sam se da upotrebim naslov njegovog romana za svoj nebitan blog. Čak ni film (To Have and Have Not, 1944.) nisam pogledao, a kobajagi sam neki filmski bloger. Zato smo se i vratili korenima. 

   Naslov sam uzeo polusvesno, iako ne baš slučajno, a moja ideja je možda drugačija. Hteo sam da uklopim dve teme u jednu priču, ali me je razgovor o nebitnim stvarima omeo. Kao i uvek. Pa dobro, ko se ponavlja, lakše završi školu. Gde smo počeli, i kako ćemo ako nemamo? Eto, to su nam neke ideje vodilje. Jevrejska poslovica kaže "dabogda imao pa nemao", ali ni ona nije bitna. Mi ćemo stvari postaviti naopako. Ne mogu da tvrdim da ste svi kao mali bili u težoj materijalnoj situaciji, ali mogu da kažem da je odrastanje u devedestim bilo puno odricanja, iako sa mnogo lepšim stvarima nego što su eplovi telefoni.

   Generalno govoreći, nije ni samo materijalna nemaština u toku odrastanja presudna na sazrevanje naše ličnosti. Šta ćemo sa intelektualnom? Jedino smo emotivno bogati dok ne napunimo dvadesetak (i nešto), a onda postajemo pravi beskućnici. Gde bismo mogli da uklopimo filmove? Prema mojoj ideji, čeprkali bismo po najdaljoj svesnoj prošlosti i pokušali da se setimo prvih slika koje smo povezali sa filmom. Poznato je da odraz u ogledalu povezujemo sa našom ličnošću (pod uslovom da smo to mi koji se ogledamo) tek posle 18 meseci. Kada postajemo svesni filmova?

   Iskren da budem, nemam pojma. Ali, šta je sa nemaštinom? Da li je bolje imati sve što se poželeti može (ili za šta naš mozak zna da postoji), ili biti uskraćen za mnoge radosti, pa ih spoznavati tek onda kad nas želja poodavno prođe? Moglo bi se o ovome diskutovati i na filozofskom pa čak i teološkom nivou, no, mi smo ovde došli samo da ćaskamo bez obaveza. Što je mozak prazniji, to je naše zadovoljenje veće. Pa evo nam i odgovora - da bismo bili zadovoljni onim što imamo, moramo biti glupi. Glup čovek ne traži mnogo.

   Kažu da su pametni ljudi skromne osobe: gde se to onda uklapa sa prethodnom izjavom?! Zaplet kad mu rasplet nije. Setiću se mog slučaja, on mi je nekako najpoznatiji. Dakle, sve gore navedeno: odrastao sam u devedestim, u ne baš najboljoj materijalnoj situaciji, i sa ne baš najboljom emotivnom inteligencijom (tu sam malo išao u kontra smeru). Moje želje su bile ogromne a to su i sad. Ili sam glup ili pametan. Hteo sam da imam TV u boji, sad mi nije ni bitan. Hteo sam da gledam filmove, sad ih gledam i preko mere. Hteo sam da se igram sa igračkama koje nikad tada nisam mogao sebi da priuštim, radio sam jedno vreme u magacinu igračaka. 

   I tako dalje, i tako dalje, ... Hteli mi to ili ono, život se namerno igra sa nama. Ili je to Bog? Da nisam bio uskraćen za svoje želje, ne bih postao ono što jesam. A opet, nisam ni postao mnogo. Međutim, to što sam svestan onoga što jesam i nisam ili ne mogu da budem je moja velika pobeda. Nemati pa imati bi onda bila najbolja kombinacija. Osim ako nam ništa nije potrebno iako nemamo mnogo. Tad smo samo srećni u životu.

   Šta bi bio zaključak? Koji bi vam savet mogao dati? Čekaj, čekaj, pa gde su filmovi? Eh, da, mislim da se sećam svojih prvih slika sa TV-a, ali su one bile crno-bele, pa to baš i ne može da bude reprezentativno, jer ko zna šta sam ja to uopšte gledao? A nisam daltonista. Hm... Vi biste mogli da se odreknete svega, pa da počnete iz početka, i onda se uželite... Ne, ne, svako od nas ima svoj put. Savet koji bi mogla da izrekne svaka druga klinka na fejsbuku nije vredan završetka teksta jednog Megaminda! Ah, avaj, srozavam se sve više (ili niže?), moram da idem, čeka me frizer, ipak je za koji sat doček. Valjalo bi i do marketa, biće gužve sutra. Laku noć. Srećno sledeće godine.