Sa "valjda" sam započeo svoj prvi tekst, sa "valjda" ćemo proslaviti i godinu dana. Bez ikakve ideje o čemu bih mogao da pišem u ovom tekstiću, ja to pisanje i započinjem. Nekako se u skorašnjim pisanijama oseća talas neposrednog, slučajnog i možda zbrzanog. Da se kalendar nije poigrao sa mnom i blogovanjem, pitanje da li bi baš danas nešto proizašlo iz mojih misli. Normalno, moje misli (na sreću) proizvode dosta toga, mada retko kad šta artikulisano iznesu kao dobru i valjanu ideju.
 
   Opa, jedan pasus se sasvim nevino promuvao umesto uvoda: pa to je izvanredno. Kako se izgovara izvanredno, kao ekstra, ili...? Pisati i stvarati pod pritiskom može da bude i teško i olakšavajuće. Ne bismo ni imali velike stvaraoce da nisu bili u siromaštvu i bedi. Danas se opet svi žale na tu istu bedu, a nikako da neko uradi nešto povodom toga, a još više da stvori neko delo vredno pomena. A možda samo više nema strpljenja?! Ko će uostalom da gubi vreme i čita knjige, kad na internetu sve može da se nađe i savlada za pola sata. U vr' glave.
 
   Čim osetim naviranje neke krupnije misli, moram da prekidam, jer će u suprotnom tekst otići u pogrešnom pravcu, iako taj isti tekst i nema pravac koji bih mu dao. Previše lutanja. Što se tiče strpljenja, o tome bi tek moglo lepo da se piše, samo naravno, zašto krnjiti ovaj tekst, kad se i tome može posvetiti novi. Ja kao da namerno želim da oteram ljude od svog bloga. Koje ljude? Sve je urađeno namerno i sa svešću, dakle u ovom pisanju nema slučajnosti. 
 
   Onda da unesemo malo konkretnosti. Pre godinu dana, bilo je to tačnije osmog decembra, ali ipak malo posle ponoći, a kalendar nema obzira prema sentimentalnosti, na nagovor prijateljice, koja je u međuvremenu prestala i sama da bloguje (koliko ja znam, možda i grešim), a još davnije pobegla sa moje stranice. Ne krivim je, naravno. Sve je ovo lepo, samo, prethodna rečenica je završena na pola, tačka je stavljena gde joj mesto nije. Auh, vidi stvarno, nije ni čudo što je moja blog stranica postala probušeni čamac koji tone i iz kojeg su svi pobegli. 
 
    Sreća pa je njegov verni kapetan ostao na njemu da krpi rupe. Pre godinu dana, sav u naletu stvaralaštva i želje, napisao sam u jednom dahu četiri teksta. Ili pet. Hah, kao ne mogu da se setim, iako vrlo lago mogu da proverim. Ko nema u vuglu, ima na guglu. Neka, neka bude četiri. Slovima. Danas se mučim sa jednim. Sa jednim, bez ikakvih informacija, bez slika, i bez one standardne filozofije. Nekoliko nasumice nabacanih rečenica i mišljenja o mišljenjima će pokušati da mi sačuvaju obraz. 
 
    Opet, prosto sam zadivljen kako ovi pasusi niču kao pečurke. Posle kiše valjda. I nikako ne smem da zaboravim da mora da ih bude 10. Deset je slogova u desetercu, deset pasusa u tekstu, deset tekstova u kategoriji, deset žena u krevetu, ... A ne, ne, nije to. Zamislite i to, već smo na šestom pasusu, a ništa bitno nije rečeno. Doduše, ovo je slavljenički tekst, smisla i nema. Ponašam se kao naši fudbalski klubovi (a možda i celo društvo), samo slavimo dane prošlih uspeha, zlatno doba, heroje, junake, zaslužne građane, ...
 
   Nastavljamo li sa brojanjem? Još tri. Dobro, ako uspem, može i jedanaest, nije problem. Nekada davno, bili smo hrabri, pametni, plodni, uspešni, daroviti, radili smo, stvarali, pobeđivali, a danas slavimo, osvrćemo se na datume. Pre godinu dana, ja sam započeo blogovanje. Posle godinu dana, ja se krpim, uh, jedva uspevam da iscedim neki grašak talenta iz mozga, ... Gorepomenuto - naše društvo - pliva u patetici. Kakvu budućnost, mi daroviti iz ovog sadašnjeg trenutka imamo, ako se stalno vraćamo na davno prošlo vreme?
 
   Niko ne želi da se zapita: kako bih to ja mogao jednog dana nekome da postanem heroj? Šta sam to pominjao, patetiku? Hm, mora da je to osobina nekin meni nepoznatih ljudi. Godinu dana aktivnog blogovanja dovelo me je ... Bla, bla. Vidici su se promenili. Mnogo se filmova pogledalo u međuvremenu, mnogo toga saznalo. Novi vidici, nova saznanja, i odmah preispitivanje prošlosti. Koliko se grešaka napravi sa nepotpunim i šturim znanjem? Znate na šta mislim, napravio sam propuste u nekim tekstovima, pa se sad kao kajem. Ali, revizije nema. 
 
    Za malo da još jedan pasus započnem rečju koja počinje slovom "n". Negde sam naučio da kao to ne bi trebalo da se radi. Previše ponavljanja, i odmah je stil loš. Čitati što više, to je pravo rešenje. Čitati pa pisati, a ne obrnuto. Čitati po svaku cenu. U slavljeničkom duhu neće biti mnogo kukanja, ali bih mogao još po ko zna koji put da napomenem - ja ne umem da pišem tako dobro kao što bih želeo. I nikom ništa. Internet je čudo. Majke mi.
 
    Već smo na desetom pasusu? A, pa nećemo tako, biću šmeker, pa ću se razvući na 11. Reč "film" je večeras pomenuta samo jednom. I to, čini se, sasvim slučajno. Prošlo je i tih godinu dana. Izdešavale su se neke stvari. Ja sam lično položio nekoliko ispita, pa sam vrlo blizu diplomiranja. Nadam se da će i tim mukama doći kraj. Bez obzira na to, filmove sam gledao i filmove ću gledati. Ljubav prema njima je samo rasla, iako ne uvek istim intenzitetom. Uz filmove sam sazreo, uz filmove učim. Uz knjigu jedva.
 
   Uz nove filmove, drugačije se gleda na još novije. Hm? Sve je to valjda povezano. O tome će se naravno pisati, jer do brojke od deset tekstova u ovoj rubrici ima još dosta. Dakle, film na dan, devojka na noć i nema greške. Pasus br. 11 je gotov. Godina prođe, film na dan nikad ;) .