Opet nešto nejasno.

   Ako krenete u prelistavanje poznatih vam reči na engleskom, ovde nećete daleko stići. A nije ni srpski jezik u pitanju, iako sam lako umesto sh mogao da napišem š: Kagemuša. Dve rečenice su dovoljne da nagoveste nešto dalje i egzotičnije. Dakle: dalje, daleko, istok, daleki istok, nije Kina nego Japan. Samuraji, mange, nindže, džudo, Piksi, i naravno bizarni pornići i horori, su nam neke od prvih asocijacija na Japan. Možemo onda da postavimo pitanje koliki bi to ozbiljan proizvođač filmova Japan bio. I moramo iz odgovora da izbacimo već pomenute bizarne "bolesne" filmove koje smo s vremena na vreme viđali po internetu ili ređe na nekoj televiziji.

   Za skretanje sa teme bizarnog i prelaska na klasično i ozbiljno moramo da siđemo u ovaj pasus. A sad, ono zaista bitno (nejasan je samo jezik). Pomenuti Holivud, italijanski i francuski film jedini su koji mogu da budu ispred japanskog. Ostali, verovatno ne. Tako se i dobija odgovor da je japanska filmska industrija jedna od najvećih i najbitnijih u svetu. Ne brinite, ova informacija je isprva i u meni izazivala nevericu (a ja sam takođe znao samo za nejasno). Svet je danas postao jedno veliko selo, ništa ne može da nam bude toliko daleko, ali su kulture i ljudi postali izolovaniji nego ikad. Kultura dalekog istoka i zapadnoevropska kultura nikad nisu znale za sebe do pre 150 godina, a onda su počele intenzivno da se upoznaju i prepisuju jedna od druge. 

   Mešanje informacija i spoznaja onih drugih je krenula. Japanski film je tako nominalno počeo da se razvija tek dvadesetih godina. Kad je došao rat, i kad se završio (Drugi svetski naravno), Japan je bio poražena i neprijateljska strana celog sveta. Izgleda je mešanje sa drugim sistemima vrednosti otišlo predaleko. Ljudi su počeli da se prisećaju šta oni zaista jesu. Vraćanje na stare zaboravljene motive, na samuraje, stari moralni kodeks i sve što ima veze sa onim što oni tad nisu više bili je počelo da se obnavlja, a film je sve to pratio. Tad će se i pojaviti neke osobe koje će ga odvesti na vrh. Najveća ličnost japanskog filma, može se reći i njegov otac, je bio (svima poznato ime, ali malo kome nešto bitnije i znači) Akira Kurosava.

   Moraću ovaj uvod da prekopiram kad budem pisao konkretno o japanskom filmu, jer sam otišao i predaleko. Kurosava je najveći, ali još mnogo drugih manje poznatih, uobličilo je sve ono što danas znamo ili ne znamo o njihovim filmovima. Imali su i oni svoj Novi talas, imaju i dalje dobre filmove, ali je sve počelo sa Klasičnim ili Zlatnim periodom japanskog filma. Dakle, obnavljanje, Kurosava, Rašomon, Sedam Samuraja, prepoznavanje u svetu i slava. Konačno dolazimo do onoga što je u naslovu naslućeno. Film o kojem ja želim da pišem nije iz tog klasičnog perioda, nije crno-beli i nije sigurno Kurosavin najbolji. Ali, opet, ko to može da zna?! Ima Zlatnu palmu iz Kana, možda mu to nešto vredi?

   Govorimo o 1980. godini. Idemo ono standardno - Kagemuša (Kagemusha - Shadow Warrior, 1980.), engleski prevod nam kaže - "ratnik senka", a prevod na sprski - dubler ili dvojnik. Definitivno govorimo o ratniku, što implicira da je film istorijski. Ništa čudno, znajući Kurosavu čiji su preci bili samuraji, i koje je on i reafirmisao u svojim delima. Takođe, svi događaju u ovom filmu su se i desili: kraj XIV veka, vreme velikih klanova, vladara i građanskog rata (Sengoku period, pre 1600. i doba Šogunata). Film otvara scena sa tri identična ratnika koji sede i razgovaraju - Šingen (vođa Takeda klana), njegov brat Nobukado, i treća osoba, lopov koji je izbegao smaknuće samo zato što ubedljivo liči na svog gospodara. Odlučuju da ga sačuvaju za svaki slučaj, onda kreću u borbu, igrom slučajeva, veliki Šingen gine, a kako ne bi nastala panika, on im na samtri naređuje da se o njegovoj smrti ne priča makar još tri godine.

    Eto nam zapleta, radnje i pojašnjenja svega nejasnog. Šingenove vojskovođe zato odlučuju da njegovog dvojnika stave na čelo svog klana (za njega naravno zna samo nekolicina ljudi bliski mrtvom Šingenu), ali da strogo motre i određuju njegove odluke i korake. Smrt vođe od koga je strepelo pola Japana bio bi veliki udarac za njihov klan. Dvojnika prihvataju lične sluge bivšeg gospodara, prihvataju ga konkubine, posle početne sumnje ga i unuk snebivljivo prihvata , sin takođe (sad već vođa svog novog klana), naravno i vojskovođe. Jedino Šingenov konj očigledno nema nikakvu nameru da prihvati ovog "uljeza". Kurosava, veliki majstor poetike i skrivenih poruka o moralu, nam ovim filmom lupa šamar i pokazuje ono šta zaista i jesmo. Prideva ima koliko hoćete.

    Konj tokom čitavog filma pravi probleme vojskovođama i samom dvojniku, iako ga čak ni neprijatelji ne prepoznaju. U jednoj bici, posle strahovitog napada na Takeda klan (neprijatelji Takeda klana su u ovom filmu a i u zvaničnoj istoriji bili jako poznati Oda Nobunaga i Tukogava Iejasu - google help), vojnici drugih klanova se ipak povlače nakon shvatanja da je Šingen aktivni učesnik bitke. Koliko je on bio jaka istorijska i vojna ličnost takođe može da se nađe na internetu (preporučujem). Ipak, jednog dana, pokušavajuću da uzjaše "svog" konja, on ga uporno izbacuje iz sedla, sve više ljudi to vidi i shvata da on ustvari nije on. Proteruju ga iz zamka, shvata se veličina prevare, a onda i problema; neprijatelji se ohrabruju, sin gubi glavu, uz protivljenje svih vodi vojsku u bitku, u poraz i na kraju u konačni pad Takeda klana.

    Veliki Takeda klan netragom nestaje, dolazi novi period u istoriji Japana, a što se tiče našeg lopova-dvojnika, i on ipak nešto gubi. Gubi prvo svoju ličnost, a onda i drugu svoju ličnost - ličnost velikog gospodara. Pogledamo li kraj filma, zaključićemo da je njemu ustvari najviše bilo žao gubitka. Biva slučajno ustreljen, a njegov leš reka simbolično nosi pokraj lepršave zastave klana koji više ne postoji. Film, koji eto nije nastao u periodu zlatnog doba japanskog filma, ali koji je ponovo pokazao kolika je veličina Akira Kurosava bio. Američki producenti su bili Džordž Lukas i Frensis Ford Kopola, donirajući deo sredstava da bi film bio dovršen kako treba. Ko su oni, to već znamo.

    Mislim da sam preterao sa ovom tekstom, i da ću imati muke kad budem opet pisao o japanskom filmu, Kurosavi i njegovim drugim filmovima. Mada, japanskih vrhunskih filmskih remek-dela ima još podosta, Kurosavinih takođe, pa se zato neću ni brinuti, jer reči neće nedostajati. Počeli smo sa Kagemušom, i nemamo nameru da se zaustavimo. U odnosu na druge, ovaj film je u koloru i gledajući ga imate utisak da boje pršte na sve strane. Znam sigurno da nisam zgutao LSD pre projekcije. Pomoćiće jutjub. A sad, neka se topi ekran.