15 Decembar, 2012 21:08
Kazablanka
Posted by megamind under [ Filmovi konkretno ][ (2) Dodaj komentar ] | [ (0) Trekbekovi ]
Malo geografije.
Previše glupiranja u ovom članku mi neće ostaviti dovoljno mesta za pisanje o jednom od najboljih holivudskih filmova ikada napravljenih. Zato ću svoj nepotrebno nezanimljiv uvod da skratim i da se bacim na posao. Jak mi posao - pisanje. Ah, Kazablanka (Casablanca, 1942.), poetična romansa koja ne ostavlja ravnodušnim ni one najuzdržanije od emocija. Oni (one uglavnom) koji su plakali gledajući Titanik, ovde sigurno moraju da puste po neku suzu. Iako ovde niko ne umire. Međutim, priča o ljubavi, časti, dostojanstvu i moralu je uvek bezvremenska i sa godinama ne da bledi, nego dobija samo još više sjaja.
Malo sam se i ja zaneo, ja koji po prirodi uvek pokušavam da budem objektivan i odmeren. Pošto zauzimam stav između radikalnih ljubitelja filmske alternative (hipsterski "All time Top 10" fazoni, itd.) i onih koji stariji film od 2000. ne uzimaju u obzir, našao sam se skoro na ničijoj zemlji. Ljubitelja remek-dela klasičnog Holivuda sve je manje. Iako amerikanci svaki put za svoj najbolji film izaberu Kejna (pominjano), a Kazablanku stavljaju na drugo (eventualno treće) mesto, mora da se prizna da je upravo Kazablanka pravo oličenje zlatnog doba američkog filma. Sve što je klasični Holivud dao, nalazi se ovde.
Zapravo, ako neko hoće da uđe u krug ljubitelja klasičnog Holivuda (kao što sam na kraju i ja postao), možda bi trebao da pođe baš od Kazablanke. Hajde, kad sebe pominjem na više mesta da kažem i to da sam i ja pošao odavde. Od Kazablanke. Moguće da je moj razlog bio taj što sam jedino za Kazablanku i čuo. To je kao neki film, grad u Africi, Maroko, Bogart. Toliko. Naravno, ja sam u sve ovo ušao kao totalni filmski idiot. Počeo od Kazablanke i vratio se njoj. Velike knjige moraju da se pročitaju dva puta u životu, iako čovek ne ulazi dva puta u istu reku, veliki filmovi moraju da se pogledaju makar dva puta. Da bih proverio kako moja oduševljenost prvim gledanjem (izazvana i filmskim neznanjem) nije neosnovana, morao sam ponovo da je pogledam. Pogledao, i još više se zaljubio.
Da nešto i konkretizujemo. Producentska kuća koja je finansirala ovo delo je tada bila jedna od manjih. Sa Kazablankom i kasnijim klasicima učvrstila je svoje mesto među najvećim koje i danas zauzima - Warner Bros. Reditelj Kazablanke je mađarsko-nemačko-američkog porekla, došao u Holivud dvadesetih godina u velikom transferu nemačke škole kinematografije. Mihalj Kertes po rođenju, Majkl Kertiz (Michael Curtiz) u Holivudu. Koliki je uticaj nemačke škole filma na američki, i konkretno Kertiza na ovaj film, posvedočiće neki drugi tekstovi. Ali je neizbežan i jak. Za sve ostalo, mora da se pogleda film. U svakom slučaju mora da se pogleda.
Odmaklo se dosta u tekstu, a nije se došlo ni do zaključka. Lepo ja kažem da treba da se požuri i ne glupira. Ali, ko mene sluša. Preskočićemo radnju i ovaj put. Znamo makar jednu glavnu ulogu u ovom filmu. Rik Blejn (Rick Blaine), vlasnik noćnog kluba u Kazablanci, je prva velika, a definitivno i najveća uloga koju je Hemfri Bogart (Humphrey Bogart) odigrao. Čovek sa malo sentimentalnosti, cinik neutralnog stava, nepoznate i sumnjive prošlosti, hladan a u dubini duboko moralan i osetljiv. Da, za njega znamo. Moraćemo da ih ostavimo na miru (i Bogarta i Blejna), jer obojica zaslužuju makar još po jedan tekst. Jedan realan, a drugi fiktivan. Druga zvezda koja igra u ovom filmu je malo (ali sasvim malo) veća nepoznanica od Bogarta - Ingrid Bergman glumi Ilsu Lund (začudo se oba imena pišu isto), osobu koja je... Morala da bude opisana u sledećem pasusu jer se bez poznavanja radnje ne može znati ni njena uloga. Spustimo se. Hvala.
Upozorenje - sledi skoro pa minimalno pojašnjenje radnje - please be seated. Film je uočljivo sniman za vreme trajanja Drugog svetskog rata, i to za vreme pre bilo kakvih oslobodilačkih borbi. Znači, potreban je bio propagandni film. Scenaristi su prilagodili jednu pozorišnu predstavu, a nipošto nisu očekivali da će stvoriti nešto više od prosečnog filma koje je holivudska produkcija izbacivala svakog meseca. Naravno, stvorili su istoriju, a film je godinama dobijao samo još više na popularnosti. Radnja je smeštena u marokanski grad Kazablanku (Maroko je tad bio kolonija višijevske Francuske - konsultovati google; moguće da u filmu ima nekih istorijsko-političkih netačnosti), grad u koji su dolazili svi oni koji su dalje preko Lisabona želeli da prebegnu u Ameriku. Nabaviti papire je bilo teško, potpisivao ih je lično kapetan policije Luj Reno (Louis Renault); neko je ubio dva nemačka vojnika u vozu (i pokupio papire za bezbedan prebeg), a radnja je počela. Šta, zaboravili smo na Ilsu Lund? Veliki previd, moraćemo opet da se spustimo jedan pasus niže.
Već pomenuti Rik Blejn drži noćni klub u koji dolaze i Nemci, i Francuzi, valjda i Marokanci, sve u svemu više nacija nego što ih ima u Vojvodini. To je još jedno bogatstvo ovog filma, samo su tri glavna glumca američkog porekla, a ništa više nema ni američkih uloga u filmu. Iako je film crno-beli, kad kamera uđe u klub, čini vam se da ima više boja nego duginih nijansi. Majstorstvo njegovih tvoraca na delu. Tu će u klubu Nemci i pokušati da uhapse ubicu dva svoja vojnika, jer će on navodno tamo sigurno doći. Najzad, u Kazablanku i klub dolazi Viktor Laslo (Victor Laszlo), odmetnik, bivši logoraš i jedan od vođa podzemlja i pobunjenika protiv Nemaca po čitavoj Evropi. Dolazi sa jednom ženom. Ustvari, ona mu je supruga. Pogađate - njegova supruga je Ilsa Lund. Kakve veze ona ima sa Rikom Blejnom?
Zaista sam preterao. Skratiću. Dok ulazi u klub, ona prepoznaje pijanistu Sema i naravno shvata da je Rik, baš onaj Rik koga ona poznaje. Njihova romansa iz Pariza godinu dana pre toga je prikazana kao flešbek, film u filmu. I mislim da više zasta nema smisla, film mora da se pogleda. Prepričavanje može da ode u nedogled, a nemam ni nameru ni redove. Nestalo mi mastila. Kao što sam i rekao: ko želi da krene u Odiseju spoznaje filma kao takvog, odavde može da krene. Sipajte benzin, zavalite se, i nećete zažaliti nikad.
Na kraju, film ima i najviše replika na listi najboljih (AFI 100 years...) (ko ne zna za: Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship, ne zna ni za film; a replika ima u svakoj drugoj rečenici), pesmu "As Time Goes By" na drugom mestu slične liste, Bogarta kao najveću mušku holivudsku zvezdu, i tako dalje i tako dalje. Ima sve. Dakle, nešto najbolje što nam je Holivud dao, i ako smatramo da nešto znamo o filmovima a Kazablanku nismo gledali, onda možemo samo da se pokrijemo ušima i od sramote zaćutimo. Konačno i ja da se otkravim kao zemlja posle kiše - šta ću, ponele me emocije... Dodajte mi maramicu da obrišem suzu. Hvala. A sad, jutjub, torrent, i na gledanje. Posle toga, laku noć, deco, čas geografije je završen.