Pa šta bismo drugo?

   Eh, da vidimo koliko ste pronicljivi ovoga puta! Svaki novi tekst počinje da odiše nekom misterijom, iako se nikako namerno nisam želeo igrati sa mozgovima svojih čitalaca.  Moram da priznam da mi se nekako zasvidela ideja da u naslovu koliko-toliko uspem da sakrijem ono o čemu želim da pišem. A priznaću još više ako kažem da mi je ovo najtajnovitije do sad, i da je sadržina, još uvek, nenapisanog teksta obavijena najvećim mrakom. Da li je nekome poznata pesma? Hoćemo li da zaplešemo?

   Može, ali samo odavde. Imamo misteriju, a imamo i simboliku. Tačno je da postoji pesma koja se zove "Dance With Me" (dakle "Pleši samnom" - i nije ona domaća bljutava), čiji je originalni izvođač manje bitan (naročito za ovaj tekst), ali je takođe činjenica da je obrada pesme, za divno čudo, ipak poznatija i lepršavija. Još jedna nedoumica: tekst je stavljen u grupu popularnih scena, a mi ovde govorimo o muzici. Da li je u pitanju neka greška? Ne, nije. Bend koji je uspeo da obradi pesmu, a da zvuči bolje nego original (vrlo teško i retko danas) je francuski bend Nouvelle Vague.

   Sad već počinje da se nazire simbolika. Ime benda u prevodu znači Novi talas (ili hajde neka bude i Novi val), dok bi na engleskom bilo New Wave. Govorimo o francuskom bendu, a u nekim ranijim tekstovima smo negde napomenuli da postoji francuski filmski novi talas. Ustvari, on ne samo da postoji, nego je najpoznatiji i najoriginalniji novi talas koji je u svetu postojao. Kad se kaže Novi talas, na njega se prvo pomisli. Praktično, svi novi talasi mogu da traju i danas, to mu sad više dođe kao ideja nego kao period, ali je tehnički era tog Novog talasa trajala od 1958. do 1964. godine. Tehnički. Za ostale filmske i muzičke nove talase konsultovati internet (imali smo i mi naš, ali muzički). Začetnikom francuskog novog talasa se smatra reditelj Žan-Lik Godar (Jean-Luc Godard), verujem da je ime poznato.

   O njemu kao reditelju, o pravcu i nekim drugim filmovima konkretnije kao i svaki put, nekom drugom prilikom. Da mi vidimo gde nas sve ovo vodi. Francuska filmska škola svakako spada u sam vrh svetske kinematografije, ali nije se proslavila tek Novim talasom. Bilo je jako dobrih filmova i pre šesdesetih. Međutim, grupi reditelja, koju je predvodio Godar, a koja je i nadenula svom pokretu konkretno ime, se nije svidelo kako se filmovi prave po određenom kalupu i šablonu. Tako su se preispitivali svi mogući postulati klasičnog filmskog jezika: kadriranje, režija, vizuelni stil, naracija, i ostalo. Sam Godar je bio komunista, pa su i filmovi odisali socijalnom pravdom i više ličili na dokumentarce. Rekli smo da nećemo u detalje ovaj put, biće prostora i za to.

    Prvi Godarov film, ujedno i najdominantniji film ovog perioda je bio "Do poslednjeg daha" (A bout de souflle, 1960.), sa Žan-Pol Belmondom (Jean-Paul Belmondo) kao glavnom zvezdom. Ali, ovaj tekst nije posvećen njemu, posvećen je jednom drugom Godarovom ostvarenju. Ustvari, nije baš ni posvećen filmu, napomenuli smo na početku da govorimo o sceni. Da budemo precizniji, taj misteriozni film ima tri kultne scene, a ja sam morao da se opredelim za jednu. Govorimo o filmu "Neobična banda" (Bande a part, 1964.). Koliko god da deluje daleko ili nepoznato, kad se pogledaju te scene, čini se kao da su negde već viđenje, što dovodi do zaključka da su verovatno prekopirane više puta.

   Kratko možemo da se osvrnemo i na radnju, da se makar nešto sazna. Glavna glumica u ovom delu je Ana Karina (Anna Karina - bez smejanja, sleng za njeno prezime onda nije bio poznat) koja glumi Odil (Odille), devojku koja radi kao služavka sa svojom tetkom u kući izvesnog gospodina koji je pun para, a krije ih u ormanu (valjda ih je pokrao na prevaru). Na časovima engleskog jezika upoznaje dvojicu momaka, Franca (Franz) i Artura (Arthur), koji joj se isprva obojica udvaraju, ali se ona na posletku "zbliži" (ili šta već) sa Arturom. Pošto im ispriča za tajnu koju zna o novcu u kući, oni uspevaju da je ubede da ga zajedno opljačkaju. Naravno, ona je malo priglupa i dosadna, oni pohlepni, pa se neprestano kroz film provlače scene ubeđivanja i premišljanja. Dobro, nije film baš dosadan koliko i moje pisanje, moram da napomenem da je kod Godara uvek sve onako kako nije. Ili možda i nije.

    Artur i Odil provode noć zajedno, a sutradan u kafiću, zajedno sa Francom, kuju plan oko pljačke, uz ostale raznorazne detalje i zavrzlame. Pogledati film, dakako. I sad, u tom kafiću, se dešavaju dve od tri kultne scene: pošto su već počeli da razgovaraju o nečem dosadnom, Franc u jednom trenutku preporučuje da ćute minut vremena kako bi se nečim zanimali. Dešava se to da oni zaćute, ali iznenada zaćuti i zvuk na filmu. Mislim da je Godar prvi reditelj koji je tako nešto uradio. Kako nisu izdržali ceo minut, Franc ih prekida i primećuje kako je i to dosadno. Napomenuću i treću scenu, pre nego što se vratim na onu o kojoj i pričamo: dok posećuju muzej Luvr, oni se ne šetaju nego protrčavaju kroz njega, i tako obaraju neki tamo rekord (rekord protrčavanja kroz Luvr verovatno). Trčati kroz Luvr je, pretpostavljam, za dosadne Francuze bio veliki presedan.

   Najzad, ono zbog čega smo svi ovde došli: dok u tom restoranu smišljaju plan, a posle ćute skoro minutu, u filmu se ne dešava skoro ništa. Negde u sred tog razgovora Artur i Odil odlučuju da igraju. Franc priča sa nekim čovekom (valjda konobarom), i odlučuje da im se pridruži. I tako njih troje kreće da igra. Eh, svaka mi čast na rečitosti. Pesmu u R&B fazonu, koja ih prati dok plešu, ili oni prate pesmu dok plešu (to je npr. nedoumica i lepota ove scene) je komponovao Mišel Legrand (Michel Legrand). Sam Godar, koji je narator u filmu, u nekoliko trenutaka prekida pesmu da bi nešto rekao (ne znam baš ni koliko vezano za radnju), dok oni ne prekidaju plesanje. Zašto je scena kultna? Pa, postoji jedan noviji film sa scenom plesa, takođe kultnom, ali kojoj je uzor bila upravo ova scena. Dobro, nije to nešto što je određuje kao kultnu, ona je sama po sebi zaista fascinantna i razlikuje se od svega što se često sreće u filmovima. 

    Da li da vam otkrijem tu drugu scenu pod uticajem ove naše? Pa, lako je. Petparačke priče (Pulp Fiction, 1994.) i ples Ume Turman i Džona Travolte. Eto, sad je lakše. A zašto smo pominjali bend Nouvelle Vague na početku? I to je lako. Njihov drugi album iz 2006. nosi naziv "Bande a part", a na njemu je pod rednim brojem #3 snimljena pesma koja se zove "Dance With Me", kao obrada pesme grupe The Lords of the New Church. Zašto je sad to bitno? U spotu za ovu pesmu je obrađena baš naša scena, uz naravno simboliku naziva albuma. Nikad više uticaja, obrada, prerada i krađa na jednom mestu... Nadam se da vam je sve ovo bilo zanimljivo, a za druge stvari - drugi tekstovi na ovom blogu i druge informacije na google-u. Jedino mogu da vam pomognem sa jutjubom; za pesmu se snađite.