Da se vratimo.

   Prošlo je tek ili već četiri dana, iznuđeno sam odsustvovao, a glava se već ispraznila filmskih tema i filma. No, ne smem da se zapustim, pokušaću, makar i na silu, da završim ono šta sam ionako imao u planu. Pisaću tekst o Feliniju. Kao da liči na prezime nekog fudbalera, možda takvih i ima, ali ovo nije tekst o njima. Još jedna ličnost koja zaslužuje da bude pomenuta među prvima. Napomenuo sam da želim jednog dana da postanem reditelj i da posebnu pažnju pri odabiru filma posvećujem upravo režiji. Ovde samo uopšteno.

   Ne pomenusmo ni puno ime ovog gospodina, a već brbljamo nešto. Nema ni onog originala u zagradi. Dakle, Federiko Felini (Federico Fellini), da stavimo stvari na svoje mesto. Etiketu najboljeg nećemo da lepimo nikome, tako ni Felinija ne možemo da nazovemo najboljim italijanskim, pa ni najboljim svetskim rediteljem. A da je među najboljima, jeste, spora nema. Možda može da se nazove najuticajnijim. Prvo morate da čujete za njega, pogledate njegove filmove, pogledate ih opet, pa još desetak puta, i onda iznova ostajati zbunjeni. 

   Stil mi se polako smiruje, a možda sam samo i umoran. Posle toliko uvodnog hvaljenja lika i dela Felinija, stiče se utisak da ne može o njemu da se piše tek tako, improvizacijom. Međutim, daleko od toga da su njegovi filmovi improvizacijia, sa druge strane nešto što se zove klasičan film nisu sigurno. Kod Felinija su spakovani na jednom mestu snovi, detinjstvo, magija, cirkus, duša, ... Simboli kojih, zajedno, vrlo malo ima u radovima nekih drugih umetnika. Zato i nastaje ta zbunjenost. Zbunjenost i opčinjenost. Što mu opet daje zbunjenost.

   Rođen je u Riminiju, u Kraljevini Italiji, 1920. godine. Podatak za neke druge možda manje važan, mi to ionako ne možemo da biramo. Međutim, Felinijevo detinjstvo i njegova opčinjenost detinjstvom je imalo veliki uticaj na njegove radove. Konkretno, pogledajte film Amarkord (Amarcord, 1974.), to će mi uštedeti nekoliko redova pojašnjavanja. Da se vratimo, ima toga dosta pre Amarkorda. U detinjstvu često bežao iz škole u cirkus (ili je voleo cirkus ili je mrzeo školu - za prvo nismo sigurni, drugo već možemo da razumemo), kasnije počinje da se bavi karikaturom i crtanjem, upisuje fakultet, piše kratke priče za radio emisije. I tako to ide sa svakom pričom, dok se nešto krupnije ne desi. Onda je upoznao reditelja italijanskog posleratnog filmskom talasa u ekspanziji, Roberta Roselinija (Roberto Rosellini). Talas je nazvan neorealizmom, i bio je takođe jedan od najuticajnih perioda u istoriji filma. Felini je pomogao Roseliniju oko pisanja scenarija za film "Rim, otvoreni grad" (Roma, citta aperta, 1945.), postao njegov učenik, naučio filmski jezik i nastavio dalje. 

   Nešto mi deluje kao da sam malo požurio, protrčaću preko teksta, možda ipak da malo lupetam?! Two plus two is four; ništa idemo dalje. Neorealizam, period koji je odveo italijanski film u sam vrh svetske kinematografije (danas je verovatno samo Holivud ispred njih) zaslužuje poseban tekst. Felini se osamostalio tek posle pet godina, a njegovi filmovi polako skreću sa neorealizma, i teme krize i bede u posleratnoj razrušenoj Italiji zamenjuju snovi, imaginacija, psihički problemi i možda nadrealizam. Prvi film koji je korežirao mu je bio Svetla Varijetea (Luci del Varieta, 1950). Već je tu napravljen pomenuti pomak sa neorealizma. Ne baš najbolji start, ali je kasnije krenulo.

   A krenulo se od ulice. Pa dobro, "Ulica" (La strada, 1952.), mešavina njegove vizije filma i ipak nešto malo neorelizma, delo koje ga vodi na presto vanameričke kinematografije. Baš su ga amerikanci i prepoznali, na 29. dodeli Oskara, u novostvorenoj kategoriji za strani film (filmovi koji nisu na engleskom - Best Foreign Language film), prvu nagradu odnosi Felinijeva Ulica. Eto, možda je upravo i poznat zbog toga što je prihvaćen u Holivudu više nego iko drugi. Na kraju je sakupio četiri Oskara u istoj kategoriji. Pretpostavljate da niko nema više od njega. I pogodili ste, nema. Još neki podatak: glavnu žensku ulogu u ovom filmu je igrala njegova supruga Đulijeta Masina (Giulietta Masina), osoba koja će imati velikog uticaja na Felinija i njegove filmove; sa kojom će imati samo jedno dete, a koje će umrti već posle mesec dana. Oni su ipak ostali verni jedno drugome do kraja: on je umro 1993., a ona 1994. Ljubav u praksi, tako deluje. 

    Uticaja u životu ima na sve strane, a uticaj koji je Felini imao na film je nemerljiv. Lista poznatih i velikih reditelja koji su došli posle njega je impozantan, a nema nepoznatog koji sme da se nazove rediteljem a da nije makar nešto "pokupio" od njega. Najpoznatiji saradnici su mu bili i producenti Karlo Ponti (Carlo Ponti, preminuli muž Sofije Loren) i Dino De Laurentiis, Glumac Marčelo Mastrojani (Marcello Mastroianni), kompozitor Nino Rota (pogledati holivudsko remek-delo - Kum, "The Godfather"; i pogađati kompozitora); a pomenutim filmovim bih dodao i "Kabirijine noći" (Le notti di Cabiria, 1957.), "Sladak život" (La Dolce Vita, 1960.), i 8 1/2 (Otto e mezzo, 1963.). Uz pomenutiu Ulicu i Amarkord, ovo su dela koja ne mogu da se opišu rečima. A "Osam i po" je film koji kao da nije sa ovog sveta. Pogledati. 

   Sumiramo: nikad više podataka u jednom tekstu, nikad više nabrajanja. Moram da ponovim da sam malo pogubio konce, i takođe moram da obećam da ću se truditi da ispravljam greške. Nije ovo wikipedija, ipak. Uostalom, imate je, pa je i posetite. Imate i internet kad ste već tu, pa lepo krenite Feliniju u posetu. Redom. Znanja nikad dosta. Ne prepoznajem sebe, zaista. Nešto mi ovde fali, neka svađa. Ah ne, moram u još jednoj iznuđenoj rečenici da pomenem jutjub, pa da postavim neki link. Hajde da pokušam. Biće toga još, bitno je da smo se vratili.