U vreme sve veće asocijalizacije našeg pa i globalnog društva, postavljati pitanje zajedničkog gledanja filmova bi se činilo nepotrebnim. Ne računajući zaljubljene parove koji svoje veze pokušavaju da zakrpe lošim tzv. romantičnim komedijama (kad već seks ne pomaže), malo je onih pravih entuzijasta. Sve je manje prijatelja po bioskopu. A sve je manje i bioskopa. 
 
   No, da idemo korak po korak, kako je to postalo popularno reći među našim sve neuspešnijim sportistima. Čini se da više ništa ne ide progresivnom linijom. Svaka je godina sve gora i gora, propada fudbal, ni muzika nije što je bila, bla bla. Cvetaju kladionice, kafići, kič i šund. Filmovi mogu da se izuzmu na neki način, makar bih ja mogao da ih izuzmem, tako što ću reći nešto vrlo opasno po sebe, a tičući se domaće kinematografije: naši filmovi nikad i nisu bili nešto. Zar je moguće? Kako li se samo usuđujem?!
 
   Opet nećemo računati izuzetke. Dakle, cela naša skorija istorija (bar ona najsvežija, a da se poistovećuje sa rajem na Zemlji) je po meni bila kinematografska fatamorgana. Koji to filmovi najviše privlače široke narodne mase? Otprilike su to komedije. A naša kinematografija ih je prepuna. Te komedije nisu ni malo reprezentativne na globalnom planu. Možda to i nije važno. Šta vredi amerikancu da poštuje ili ne naše filmove kad ne razume naš smisao za humor? Najbolji humor na svetu.
 
   Moram da povučem ručnu ako ne želim samolinčovanje. Skrenuo sam sa teme i to dobrano. Hteo sam da zapodenem razgovor o tome da li je zanimljivije filmove gledati nasamo ili u društvu. Došao sam do kritike domaćih komedija. Hm, možda i nisam daleko?! Kad razmislim malo bolje, uopšte nisam daleko. Osim "lakih" komedija (ako znate neku "tešku", molio bih vas da mi je preporučite, jer zaista nisam naišao na sličnu, a da je pod tim terminom), koje to filmove volite da gledate u društvu?
 
   Ko od vas ili nas voli da ga neko remeti beskonačin nizom polupismenih pitanja o tome šta se to zapravo dešava na ekranu, ko je ko, i kad je šta? Opet otvaramo previše pitanja. Nema veze, ovde smo da bismo lečili malo frustracija, ako nam ih društvo već nije. Uh, kakav čudan sklop rečenice, lektor bi mi dobro došao. Dobro bi mi došao lektor. Ili to nije njegov posao? Lektor, kolektor, detektor, sećate li se toga? I kome je to smešno? Da vidimo ruke.
   
   Sve se uklapa kao po loju. Podmazuje se takoreći. Ili odvojeno. Počeli smo sa asocijalizacijom društva, iako je ona počela mnogo pre digitalnog doba. Možda je asocijalno društvo starije od socijalnog? Možda, al se nećemo time i baviti. Zanima nas samo zašto je bolje nasamo a ne udovje, troje, ili u masi... Evo, ja bih voleo utroje, nikad nisam. A jedini film kojeg sam pogledao u bioskopu (računam premijere, a ne amaterske sale i pokušaje bioskopa) je bio "King Kong" iz 2005. Za onaj iz 1933.će ni moji roditelji nisu bili spremni.
 
   Nema nikakve mistike oko toga zašto sam baš njega gledao - došao sam u Beograd trbuhom za kruhom negde iz provincije, i hteo da probam sve što ovaj grad nudi. Nisam se baš proslavio od onda, eto, i mene je uhvatila asocijalnost. Čamotinja valjda. Nikad nije kasno, reći će lakokomedijaši kojima su puna usta još lakše životne mudrosti. I ko zna zašto je to dobro? To što su im puna usta? I to. Dobro je što sam ja konačno počeo da shvatam filmove kako treba. Sam. Da li bih to mogao u društvu?
 
   Normalno da niko ne očekuje da baš svaki nameravani film pogleda u društvu, ali se može praviti razlika između jedne i druge krajnosti. Možda više i nema smisla raspravljati o nečemu što nema smisla? U svakom slučaju, mogu se pohvaliti tekstom bez konca i kraja o temi koja i ne može da se sastavi. Mogu i da gledam filmove u društvu. Nego, ko će sa mnom da gleda King Konga iz 1933.će? Hoće li neko? Da ne skitam kasnije. Imam monitor od 19", widescreen, 16:9, sve u fullu. Max. Slušalice jedne, pa će i deljenje biti intimnije.
 
   U principu se niko neće ni javiti, jer mnogi i ne znaju da je 1933.ća zapravo i postojala. Nema veze, nastavljam u samoći. Šta sve čovek neće uraditi sam... Dakle, da rezimiramo polako - društvene norme su sve niže, urušavaju se sistemi, bioskopi još više (pa čak i bukvalno), a izgleda će i filmovi krenuti njihovim stopama. Kud svi, tu i mali Mujo. Vama, gledaocima tih "novih" audio - vizuelnih doživljaja (koje ja ne mogu nazvati filmovima), moram da izjavim saučešće, jer uskoro nećete imati gde i šta da gledate. Ja ću sigurno biti srećan i sa King Kongom iz 33-će.
 
   Što li sam se baš uhvatio za njega, kad ionako nemam za šta?! Psst. Znači, otvorili smo temu tek na kraju, a sve ispred napisano je skoro pa i nebitno. Nebitno. Jedino mi je frka što nisam opimista, mada je to možda i bolje, nemam prevelikih očekivanja. Zar ne vidite da će biti propast sveta? Neka, nek' propadne, nije neka šteta. Do nekih boljih novih filmova, ja ću se otpozdraviti. Nemojte biti usamljenici, budite upareni, gledajte filmove zajedno, radite nešto korisno. Makar i komedije. Da, one naše, nesavršene.