Malo je horor filmova koji mogu da stanu rame uz rame sa najboljim svetskim ostvarenjima a da se njihov kvalitet ne sastoji samo u količini straha kojeg mogu da izazovu kod gledalaca. Zato je i bilo malo horora koji su zadržavali pažnju poznatih kritičara ili se pojavljivali na nekim dodelama nagrada. Priroda horor filmova je da nas zaplaše, i to je sve. Na žalost, zbog ovakvih pogrešnih interpretacija nekih ljudi kroz istoriju filma, danas nemamo mnogo kvaliteta među ovim žanrom.
 
 
   Počeli su da se proizvode kao filmovi B produkcije, a kakva je danas tendencija tu će i završiti. Još jedno "na žalost". Pošto volim da u svakom žanru iskopam nešto što je dobro, a pošto dobro i postoji, nisam hteo da horore ostavljam po strani, iako baš ne volim da ih gledam. Ne volim da budem uplašen, nisam mazohista. Međutim, ovaj tekst nije potpuno posvećen ovim filmovima; tema koja je započeta jako široko moraće da se suzi. Suzićemo je na jedno delo, na delo koje ja uvrštavam među najboljima od svoje sorte.
 
   Mnogi se sa mojim izborom neće složiti, ali ako neko baš i želi da mi zameri ili da se argumentovano obračunava, moraće da postupi po pravilima koje sam gore naveo - da li je horor film dobar ili loš ne određuje količina izazvanog straha. Rekoh već da smatram da je kvalitet ovog žanra u opadanju, ali njegova moć da zabavi se održava u koliko-toliko solidnim japanskim klanicama i ponekim cinema verite američkim i evropskim pokušajima. Možemo da kažemo da je zlatno doba horora prošlo, iako ga nisu ni imali u nekom dužem periodu.
 
 
   Vilijam Fridkin (William Friedkin) je reditelj koji se pojavio u talasu novih holivudskih lica, zajedno sa Spilbergom, Lukasom, Skorcezeom, početkom sedamdesetih godina XX veka. Po mom mišljenju, taj period je jedan od najplodonosnijih u filmskoj istoriji. Možda "Isterivač đavola" (Exorcist, 1973.) i nije njegov najbolji (a što vrlo lako možete da proverite), svakako je odlično ostvarenje svoje vrste. Još jednom da se osvrnem na horore - njima je jako teško da izdrže zub vremena, pa će se današnjim instant gledaocima činiti da su "zastrašujuće" scene iz ovog filma nedovoljno strašne, ili da je radnja nezanimljiva. Pre nego što skočite, recite "hop" za svaki slučaj.
 
    Ne mogu ni ja da tvrdim da bih ovaj film svrstao u svoj uži krug omiljenih, ali neće biti da je loš. Što se tiče nekih priznanja i nagrada, ovo je samo jedan od dva horor filma koja su bila nominovana za Oskara za najbolji film. Drugi je "Kad jaganjci utihnu" (The Silence of the Lambs, 1991.), a siguran sam da će neko reći da ni ovo nije baš pravi horor. Zašto ih ljudi izbegavaju, a zašto ih obožavaoci ne razumeju?! Dogovorite se.
 
 
   Naslov će nam odmah reći o čemu je reč, bez da se mnogo bavimo prepričavanjem. Film je rađen po knjizi, a ideja je proizašla iz slučaja dečaka koji je navodno bio posednut đavolom. To se dešavalo 1949., a taj dečak se zvao Roland Doe. U filmu, zaposednuta je devojčica po imenu Tereza Meknil (Regan Teresa McNeil), a glavni isterivač zla (i uterivač dobra - morao sam ovde da napišem ovo: odraz moje prostote je jači od mene) je ostareli otac Merin (Lankester Merrin) koga glumi Maks von Sidov (Max von Sydow). Pominjao sam ranije da je ovo jedan od prvih filmovima u kojima Sidov glumi starca na samrti, a što će da radi do dana današnjeg, bez ikakvih znakova fizičke promene.
 
   Međutim, glavni junaci ipak nisu ni prestareli sveštenik, niti ljupka mala zaposednuta devojka, niti sam đavo u krajnjem slučaju. Teme ovog filma su zakopane malo dublje. Majka nedužne devojčice je poznata glumica, ateista, ali i brižna osoba, koja doživljava nervni slom kad joj ćerka biva zaposednuta. Ono što je bitno naglasiti je to da ona pomoć traži kod lekara, psihijatara, neurohirurga, koji nikako ne uspevaju da joj daju pravu dijagnozu. Devojka je bolesna od nečeg što je tu, jako blizu, ali nikako ne može da se izleči. Ako bih ušao u upoređivanje konkretne situacije sa nekim današnjim pojavama u našem zdravstvu, bojim se da bih pogubio živce. Ima drugih blogova koji se bave tim problemima.
 
 
   Drugi bitan lik je Otac Damijen Karas (Damien Karras), problematičan sveštenik grčkog porekla, kome umire majka, a zbog čega on neizmerno tuguje. Priznaje da polako gubi veru. Kako film odmiče, ovo dvoje likova prolazi koroz dijametralne promene, a pri samom kraju se upoznaju. Slomljena majka se hvata za slamku i traži pomoć od osobe od koje inače ne bi. Otac Damijen s druge strane sumnja u svoje sposobnosti, a opet i ne veruje da egzorcizam postoji. U pomoć priskače neumorni Merin i rešava situaciju. Dobro, nije baš tako prosto, a i cena uspeha je smrt. Neću vam reći čija, to morate sami.
 
    Nikako ne treba izostaviti glavnu muzičku podlogu, koja se baš i ne provlači nešto mnogo kroz film, ali je dovoljno znati da je tu: Mike Oldfield - Tubular Bells. Raznih je glasina bilo: da je film uklet, da ima subliminalne poruke i da nije baš za sveopštu publiku. Možda sam i ja malo navrat-nanos govorio o ovom delu, koje svakako zaslužuje viže. Međutim, ni svetu a ni sebi se ne može nikad ugoditi. Postoji 5 nastavaka "Isterivača đavola", od kojih nijedan baš ne može da se poredi sa originalom, iako su ovi noviji za nijansu bolji. Holivud voli da rebutuje, i to radi do iznemoglosti. 
 
 
    Mic po mic, na vrat i na nos, s brda i zbrda, s dola i zdola, dođoh do kraja. Nikako da se opametim i upristojim. I na kraju da se izvinim filmu što nisam uspeo da prenesem njegovu magiju dosledno u svoj tekst. Kao i svaki put, ljubazno ću da vas zamolim da odgledate ovo ostvarenje. Hajde sad, marš odavde! Toliko o ljubaznosti. Spominjanje naslova filma u kontekstu neke otpozdravne poruke ne bi imalo smisla. Ne bih da vas klevetam. Ah, da, za mene se đavo piše malim početnim slovom. Valjda je tako. O religioznosti i lekarima nekom drugom prilikom. Laku noć.