U duhu budućih planova i tekstova da probamo malo proširiti vidike i konačno se ozbiljnije suočimo sa pravim filmskim temama. Možda ja nisam osoba koja bi mogla merodavno da piše o preopširnim stvarima, ali makar ću da pokušam. U nekoj vrsti pripreme za pisanje članka, uvideo sam da na internetu i nema mnogo jedinstvenih priča o filmskim žanrovima. Kao i svaki put kad pišem o opštim filmskim problemima, nailazim na poteškoće, pa ćemo s tim u vezi videti šta će od svega ovoga ispasti. Na kraju krajeva, mogu da budem dosadan; dakle, ništa novo.
 
   Nije nikakva novost reći da je pojam žanra u filmskoj industriji uzet iz literarnog stvaralaštva, međutim, vremenom su razlike postajale sve veće. Naravno, film je svojim sazrevanjem postao nova umetnost, pa više i ne vredi da se upoređuje sa kniževnošću. S druge strane, nakon uspostavljana sistema filmskih studija (krajem dvadesetih godina prošlog veka), i famoznog kodeksa 1934., došlo se do prave sistematizacije filma kao proizvoda. Javio se i pojam filmske industrije, pa su filmovi smatrani artiklima za prodaju. Da bude jasnije, holivudske "gazde" zu želele da sve u vezi filma stave u kalup: reditelje, priču, ideje, scenografije, glumce, pa na kraju i žanrove. Čak su u nekim trenucima znalo koji žanr dolazi iz kog studija (MGM je pravio grandiozne spektakle, Universal je bio zadužen za horore, Warner Bros. za gangsterske filmove itd.).
 
 
    Danas je pojam filmskog žanra u dovoljnoj meri zanemaren jer se sve teže uočava razlika među njima. Opet, kako je sve manje pravih i ostvarenja vrednih pomena, a sve više skupih audio-vizuelnih predstava, opet je nekima lakše da prave kategorizaciju. Akcije, avanture, fantazije, trileri, horori i lake komedije preovladavaju našim ekranima. Da li mi uopšte nešto znamo o filmskim žanrovima? Šta je to triler film? Ako imamo lake, znači li to da postoje i teške komedije? Ili čak tvrde? Pošto ovde ne bih da polemišem puno, probaću sa nekim činjenicama.
 
   Problem kategorizacije filmova se može posmatrati i sa naučne strane. Glavna podela filmova je na fiktivne i dokumentarne, sa prelaznim oblikom malog broja filmova nazvanim dokufikcija. Među fiktivnim delima, najbitniji su narativni, odnosno filmovi koji prate neki logički nit radnje. S druge strane imamo i apsktraktne proizvode, kojih je značajno malo, i bez obzira na njihovu navodnu umetničku vrednost, istoriji filma nisu od velikog značaja. Naravno, i ovde postoje preklapanja, tako da imamo podvrstu umetničkih filmova, koji baš ne bi mogli da se stave pod jedan žanr, a opet nisu dovoljno apstraktni. I kad se tako krene u razdvajanje i podele, već na početku se uviđa problem: podela zapravo i nema.
 
    Kao najbitniji u celoj filmskoj istoriji, narativni filmovi zauzimaju centralno mesto. Njihova osnovna podela bi mogla da se izvrši i prema unapred osmišljenoj atmosferi, priči, pa čak i prema formatu kamere. Dakle, žanr može da bude i stvar tehničke prirode. Iako nemi film ne može da bude žanr, moramo da ga odvojimo od zvučnih. Mlađim gledaocima je takođe jako bitno da li je film u koloru ili je "na žalost" crno-beli. Mislio sam da će se razlika između 3-D i 2-D posle 2008. i "Avatara" povećati, ali smo za sada tek na početku. Widescreen može da pravi veliku razliku o odnosu na filmove običnog (akademskog) formata, mada je to "nestručnom" oku manje uočljivo. O formatima i širokim ekranima tek imam da pričam u nekim sledećim tekstovima.
 
 
   Čuli smo i za A i B produkciju. U ono vreme čvrste holivudske kontrole, nezavisnim filmadžijama je bilo gotovo nemoguće da naprave svoje delo, dok je danas uz pomoć raznih digitalnih kamera i jeftinih softvera to drastično olakšano. Nezavisni (indie) filmovi mogu da se nađu na svakom koraku, međutim, mislim da je i njihovo zlatno doba prošlo. Narativni filmovi bi po teoriji trebalo da traju minimum 40 minuta (feature-length), sve ispod toga je kratkometražni film, i nama trenutno nije od značaja. Filmovi u epizodama su takođe posebna podela. Kad smo već kod epizoda, danas je popularno i očigledno isplativo pravljenje raznih nastavaka, koji uglavnom ne donose ništa dobro i novo, ali eto zarađuju. 
 
   Mogli bismo ovako još u tri teksta, međutim, zaustavićemo se kod žanrova. Kod ovog problema tek možemo da naiđemo na prepreke. Danas se i ne zna šta je pravi žanr, što s neke strane može da bude dobro. Ako je priča dobra i univerzalna, možemo da je spakujemo u koji god hoćemo okvir. Ljudi često beže od mjuzikala ili vesterna, iz predrasuda da su to nezanimljivi žanrovi. Pa i holivudski film bi mogao da bude žanr sam po sebi. Neko bi rekao da oni ne mogu da dostignu nivo umetničkog stila koji nalazimo među evropskim filmom, ali se ja sa ovim ne bih složio. Uostalom, zar smo do sad naučili da ne treba imati predrasuda?
 
   Mnogi, a među njima i ja, vole da dele filmove prema rediteljima. Ne mora da znači da će svaki reditelj stvarati u okviru svog žanra (a imamo i takvih primera Hičkoka ili Džona Forda), već da će njihova dela imati neki lični dodir, koji se lako uočava (Felini ili Bergman). Možemo da ih delimo i prema glumcima, ali to već ne bi bilo žanrovski (iako bi Švarceneger bio glumac akcionih filova, a Džim Keri komedija). U glavne žanrove bi mogli da ubrojimo sledeće: drama, akcija, avantura, komedija, krimi-gansterski film, epsko-istorijski, horor, mjuzikl, SF odnosno naučna-fantastika, ratni film i vestern. Nisam ja napravio ovu podelu, sklopio sam je sa nekoliko relevantnijih sajtova.
 
 
   Šta nam ovde nedostaje? Pa npr. pornići. Neki autori su postavili teoriju da postoje tzv. vanžanrovske kategorije filmova, gde bismo mogli da uvrstimo animirane, dečje, porodične, kultne, dokumentarne, neme i već pomenute porno filmove. Eto, našli smo i njima mesto. Jedan od najpoznatijih perioda klasičnog Holivida je bio sredinom četrdesetih godina kad se pojavio film-noir. Međutim, noar filmovi se danas ne smatraju posebnim žanrom, već su uglavnom detektivske misterije oslikane u mračnom stilu sa puno ubistava i fatalnih žena. A kad već imamo dečije, zašto ne bismo imali muške i ženske?! Pomenuo sam klasične filmove, pa eto postoje i moderni, a njihova razlika može lako da se pojasni. 
 
   Sve u svemu ozbiljan, mukotrpan i nezahvalan posao. Zašto ovaj tekst liči na najobičnije bacanje rečenica kao povrća u lonac za čorbu? Zbog preobimnog posla koji bi jedan takav tekst zahtevao, osećam da bih duboko zaglibio. A nije mi namera. Odlučio sam zato da u narednim tekstovima u kojima se može polemisati, krenem sa opisivanjem svakog žanra ponaosob, dok bih ujedno nabrajao lične favorite. Videću u kom će smeru to da krene, a nadam se da ću biti uspešan. Do tad vas moram ostaviti sa ovim bednim pokušajem od teksta, i ako uspem da pročačkam nešto na jutjubu, možda vas i to bude sačekalo. Ćeraćemo se još kako!