Vraćamo se blogovanju sa novim pričama i novim zanimljivostima. Danas ću opet biti u lepršavom fazonu pa ću malo da pišem o romantičnim filmovima. Naslov na italijanskom i priča o romantičnim filmovima: ima li bolje mešavine? Za sve one svetske putnike zaljubljive prirode, tekst o jednom lepom slatkom filmu sigurno neće biti na teretu. Svi mi koji baš i ne možemo toliko često da putujemo, ostaćemo ostavljeni na milost i nemolist svojim maštanjima, što opet ne mora da bude ništa manje zanimljivo. 
 
   Osim naše mašte, možemo da ukrademo i tuđu, i opet, gde ćete bolje mesto za to od filmova? Holivudski film prepunjen romantikom, sniman na lokacijama večnog grada Rima - kombinacija u koju ne moramo da sumnjamo. Jedan od najlepših holivudskih klasika iz onog perioda je film Vilijama Vajlera (William Wyler) "Praznik u Rimu" (Roman Holiday, 1953.) sa Gregori Pekom (Gregory Peck) i Odri Hepbern (Audrey Hepburn). Koliko je puta spomenem u svojim tekstovima neko bi rekao da sam zaljubljen u njene uloge. Ali dobro, ne moram da preterujem sa sentimentalnošću, nisam baš toliko.
 
 
   Neću dugo da vas davim, barem se nadam da ću uspeti da se zaustavim na vreme, pa ću pisati o samo jednoj sceni iz filma. Moramo pre svega da ostavimo pojam savremenih romantičnih komedija iza sebe. Verujem da sve one bljuvotine, gluposti i površnosti tzv. "ženskog filma" služe jedino trudnicama, koje ionako moraju da kvase svoje maramice suzama. Prava romantična komedija je davno izumrla i na žalost je danas skoro neuhvatljiva na filmskom platnu. Romantična komedija od pre 60 godina nudi mnogo više nego i 60 romantičnih komedija snimljenih u zadnjih godinu dana (ako su uopšte i uspeli da ih naštancaju toliko). Nego, priča o propadanju svih mogućih vrednosti u svetu u kome smo trenutno uhvatili malo vazduha, je preširoka i previše mračna. Moramo da se vratimo nazad u prošlost.
 
   Kako su posle Drugog svetskog rata italijanski filmovi postali veoma dobro prihvaćeni na američkom tlu, došlo je do veće saradnje između do skoro zaraćenih strana. Holuvudski sudio Paramount je i inače bio poznat kao jedan od retkih koji je sarađivao sa ljudima iz evropske kinematografije. Odlučili su da naprave film koji će biti snimljen na lokaciji, i to ni manje ni više nego u Rimu. Ne treba napominjati da je zanosna ljubavna priča previše fiktivna čak i za jedan film i da više liči na bajku.
 
 
    Upoznaćemo na trenutak i naše glavne junake. Odri glumi princezu Anu (Ann Smith), koja potiče iz neke evropske kraljevske porodice. Uvodna scena je vešto izvedena u obliku novinskih vesti. Saznajemo da je princeza u poseti Rimu gde će morati da izvršava dužnosti svoje monarhije. Ni sam ne znam šta sve u to spada, možda bi neki naš političar mogao da mi malo bolje pojasni. Uloga Ane je pisana za Elizabet Tejlor (Elizabeth Taylor), ali je dodeljena tada malo poznatoj Odri. Ulogom Ane, Odri će polako ali sigurno učvršćivati svoj položaj među zvezdama holuvudskog bulevara. Njen partner je inicijalno trebao da bude Keri Grant (Cary Grant), međutim, on je smatrao da je previše star da bi bio njen partner u filmu (što mu neće smetati deset godina kasnije). 
 
    Zbog toga, njenog partnera, američkog novinara-dopisnika po imenu Džo Bredli (Joe Bradly), tumači Gregori Pek. Eto, Pek je bio 13 godina stariji od Odri pa mu nije smetalo. Ccc, holivudski perverznjaci. Mada, kad se pogleda film, razlika se ne uočava, a njih dvoje baš deluju primereno jedno drugome. Nije teško da se zamisli u kom će pravcu krenuti zaplet. Naravno, to nije ni bitno, kod ovakvih filmova mi znamo šta na kraju mora da se desi. Princeza je nekako usamljena sa svojim grandioznim životom, i želi napolje, makar na trenutak. Posle iscrpljujućeg dana, doktor joj daje pilule za spavanje, ali se ona iskrada iz dvorca u želji da oseti rimske noći. Pošto pilule počnu da rade, završava spavajući na nekoj klupi u sred grada. Naš vrli heroj, u nedostatku para za igranje pokera, odlučuje da malo protegne noge, i "kao slučajno" naleti na nezaštićenu princezu misleći da je samo neka pijana devojka.
 
 
   Pošto mu je žao da je ostavi takvu (barem se nadamo da mu je žao i da nije podli, matori perverznjak), odvodi je u svoj stan na prenoćište. Shvatamo da on nije perverznjak (po treći put već koristim ovu reč), i da nije iskoristio njene slabosti u toku noći. Spletom okolnosti, od svog šefa iz novinske agencije, povezuje kockice, i shvata da ima princezu u svom stanu. Kako bi mogao da izgubi posao, rešava da malo "prošeta" princezu po gradu nebi li izvukao kvalitetnu priču o njenom životu. A sve to da ona ne sazna, podrazumeva se. Ni princezi se ne vraća u dvorac, pa želi da iskoristi našeg novinara nebi li joj on pokazao grad iz perspektive običnog smrtnika. Ni on ne sme da sazna da je ona princeza, iako ona ne zna da on to već zna (auh, zbrka). Ambasada njene porodice izdaje obaveštenje da se princeza razbolela u toku noći i da je odložila sve obaveze. S druge strane, daju se u potragu za njom.
 
   I tako nam se raspreda priča o nevinoj i željnoj života princezi i romantičnom ali životno potpuno svesnom novinaru. Džo će pozvati svog kolegu, zanimljivog imena, Irvinga Radovića (ne znam odakle im ideja za srpsko prezime, ali dobro?!), koji će da pokuša da napravi koju fotografiju naše zelene princeze. U nekom trenutku se više i ne zna ko priča istinu, i šta je njihova istina. Mi znamo. Tako dolazimo do najpoznatije scene u filmu, koja moguće da je čak i improvizacija. Bocca della Verita, odnosno "Usta istine" je inače spomenik oblika novčića, sa izvajanom glavom, koji je nekada davno bio fontana, a koji se nalazi u jednoj crkvi u Rimu. Još od srednjeg veka je potekla priča o tome kako su "Usta istine" svojevrsni detektor laži, i da će onome ko laže i gurne ruku u nju, neko tamo čudovište da je odgrize. Onome ko je pošten, navodno neće biti ništa. Uporedite srednjevekovne legende i današnje vreme: pa to znači da bismo svi bili osakaćeni, pod uslovom da već na neki način nismo životni bogalji.
 
 
    Improizacija ili ne, negde na pola filma, naši junaci se suočavaju sa fontanom i istinom. Pošto Džo ispriča priču koju sam i ja vama, sa skrivenim smeškom savetuje princezu da gurne ruku i okuša sreću. Opet da se spomene da je ona naivna i krhka, pa svoj strah ne može da sakrije. Video snimak sa jutjuba će prepričati radnju bolje nego moje reči, pa zato i neću da opisujem nešto što može da se vidi. Nije ni fora da se film upropaštava i vraća u rečenice. Scena je postala popularna tokom godina, i bila kopirana više puta. Ostaće da su "Usta istine" ostala poznata širom sveta upravo nakon ove scene. Naš novinar inače zna šta radi, ne brinite se za njegovu ruku.
 
   A kako se film završava? Eh, pa kako biste vi onda rešili da ga pogledate, ako vam ja kažem?! Romantična komedija na svom vrhuncu, film koji nikako nije dosadan, prelepe lokacije, sjajni i simpatični glumci, neverending story, i sve to pod orkestracijom odličnog reditelja. Nikako se nećete pokajati, mada znam da ste vi ipak za instant prizvode, i moderne bezlične otrcane priče koje se nevešto kriju iza pojma romantike. Kako god hoćete, ja ću nastaviti sa svojom misijom. Do nekog sledećeg susreta i nekih novih anegdota, ostavljam vas jutjubu i romantici. Vi nikako nemojte da ostavite romantiku.