18 April, 2013 15:52
Moja mašta je pred početak pisanja ovog teksta morala da se rasplamsa, tako da sam priuštio sebi uživanje uz muziku iz jednog od nekada najpopularnijeg filma mladih. Ako budete prevodili naslov nazad na engleski jezik shvatićete o čemu pričam. Danas opet pričamo o muzici, malo smo učestalili, ali pesama nikad u višku. Barem za moj račun. Ovde smo uglavnom govorili o nekim prekretnicama u interpretaciji filmskog zvuka, pa ni ovom pričom nećemo previše pobeći od zadatog problema.
Burne šesdesete su donele mnoge promene, pa jedan maleni tekst ne bi mogao pristojno da opiše širinu tih dešavanja. Naše drage bake i deke se verovatno sećaju tog perioda sa velikom setom, a mi samo možemo da se kajemo što nismo bili mladi u ono vreme. Mada, u Srbiji i Jugoslaviji nikad nije bilo dobro biti mlad. Opet ulazim u nešto što ne poznajem iz prvog lica, tako da ću da zastanem. Dakle, period bejbi bum generacije koja stasava u ozbiljne ljude, velike studentske demonstracije širom Evrope, štrajkovi, borbe za veće slobode i prava svih ljudi, nova razmišljanja, prekretnica u filmskoj industriji, nova muzika i nova kultura. Može li rečenica koja nema predikat da bude ispravna?

Dok su američki filmovi stagnirali, evropski su rasli do te mere da su sredinom te decenije bili, što umetnički, što produkcijski lepši. S druge strane, Amerikanci su mogli da se pohvale dobrom muzikom, iako opet može da se raspravlja da li su više dobrih bendova iz onog perioda dali Britanci ili oni. Sve su to ipak bili proizvodi nove subkulture, nove generacije rock & roll muzičara i fanova, koji se baš i nisu shvatali ozbiljno. Ovo govorim sa dređenom rezervom, i u smislu uvoda za rečenicu koja sledi, ne mora da bude nužno istinito. Filmovi i muzika nisu dobro sarađivali pa se filmska muzika pravila na stari "dobri" način.
Tako smo dobili nove buntovnike i na ovom polju. Dobro, nisu buntovnici u onoj meri u kojoj su to bili hipici i mnogi bendovi širom sveta, jer nisu mogli da imaju tolike slobode, film je i dalje bio ozbiljno sredstvo komunikacije. Neko je valjda smatrao da filmovi i dalje moraju da se prave po starinski, sa starim kodeksima ponašanja i cenzurama koje su datirale još od tridesetih godina XX veka. Nekoliko reditelja je probilo barijeru, pa je stari kodeks već početkom sedamdesetih ukinut, a uveden je novi sistem ocenjivanja. Majk Nikols (Mike Nichols) je 1967. snimio film koji će biti prekretnica Holivuda u mnogim stvarima.

"Diplomac" (The Graduate, 1967.) se danas smatra jednim od najboljih američkih filmovima i na njihovim listama je uglavnom u vrhu. U duhu onog vremena, govori uglavnom o sukobu generacija, o zbunjenom mladom brucošu i njegovim problemima. Nije se to prvi put neki film suočio sa problemima mladih, ali je među prvima koji ih je predstavio na tako originalan način. Svako vreme nosi nešto svoje, svaka generacija je posebna, a da li ćemo mi jednog dana biti džangrizavi starci će zavisiti od nas samih?! Ulogu mladog, zelenog, pogrešno vođenog i zbunjenog diplomca Bendžamina Bredoka (Benjamin Braddock) tumači tada po prvi put u velikoj ulozi na platnu sadašnja megazvezda Dastin Hofman (Dustin Hoffman).
On je suočen s jedne strane sa svojim prezahtevnim roditeljima koji od njega očekuju da svu svoju energiju usmeri na novo školovanje i karijeru, a s druge strane sa samim sobom i pritiskom koji oseća. Roditelje naravno ne zanima šta on na sve to ima da kaže, jer ipak, on je nebitan: na kraju krajeva ko tu daje pare? Shvatate zašto je film uzburkao mnoge strasti. A ništa se nije promenilo do dana današnjeg! Na sve to, majka njegove prijateljice i moguće verenice, odlučuje da se malo poigra sa njim i da ga zavede. E sad, zavisno iz kojih uglova gledate, njegova situacija i ne mora da bude ugrožena, mislim, zašto to ne bih i ja poželeo sebi?! Slatko se smeškam posle ove konstatacije. Kad smo već kod muzike, rečenica "I'm not trying to seduce you" se čuje u onoj popularnoj pesmi simpatičnih španskih čikica - "Macarena", ako me pamćenje ne vara iz 1995. godine.

Da ostavimo dedice i tetke sa strane, radnju filma ne moramo da prepričavamo, nema tu mnogo da se priča. Kraj je sam po sebi čudan i dvosmislen, tako da zaključaka nema. Bitno je ono što osećamo. Cela jedna mlada generacija nije želela da bude smatrana nesposobnom i nekorisnom, pa je izvela bunt, a eto danas se svi vraćamo u prošlost, umesto da sami uradimo to isto. Pitam se da li bi nam bejbi bumeri dali podršku ili bi nas prekorevali?! Tough One. Muziku za film, ako do sad niste znali, napisali su Pol Sajmon (Paul Simon) i Art Garfankel (Art Garfunkel), poznatiji kao duo Simon & Garfunkel. Nekoliko činjenica, zanimljivosti i pitanja se može izvesti iz njihove saradnje sa Nikolsom na ovom projektu.
Pre svega, njih dvojica i nisu bili popularni u onoj meri u kojoj je npr. bio Bob Dylan. Pominjem baš Dilana zato što je njihova muzika bila slična: rock i folk-rock. Često su se razmimoilazili, što bukvalno što u razmišljanju. Konačno su se razdvojili 1970., ako ne računamo povratničku karijeru - nešto od čega mi je danas pun ... Kako su se poklopile kockice? Majk Nikols je želeo da upotrebi njihovu pesmu "The Sound of Silence" (e baš onu koju pominjemo u naslovu), ali je s druge strane smatrao da to nije dovoljno, i da bi mogli zajedno da naprave celu muzičku podlogu za film. U ono vreme označeno kao neuobičajen potez, postaviće standarde za svaki novi moderan film. Od onda je korišćenje već izdatih pesama i njihova reafirmacija uzela velikog maha. Pogledati filmove Kventina Tarantina (Quentin Tarantino) za bolje razumevanje problema.

A ideja producenata nije posebno radikalna: želeli su da prodaju još po koju ploču već izdatog albuma. Da ne bude posle da ne znamo kako je sve počelo. Iako je pesma "Mrs. Robinson" lepša i muzikalnija od pominjane, ne možemo ipak da govorimo o njoj kao podlozi, jer je u filmu korišćen samo njen deo, nešto manje od minuta, i to bez teksta. Uz još nekoliko melodija i dobili smo Diplomca. "Zvukom tišine" i počinje film, pa nas odmah tera na razmišljanje: vidimo mladog čoveka punog budućnosti koga prati prilično melanholična pesma. Pa, valjda je autor znao šta treba da se kaže.
Danas je malo onih koji pesmu nisu čuli, mada ne mogu da tvrdim isto i za film. Možda bi svi mladi buntovnici u najavi morali da ga pogledaju, mogli bi mnogo da nauče. Sukob generacija je uvek bio problematičan, a mene sve više intrigira. Nadam se da ću jednog dana i u svojim poznim godinama biti cool dekica, a ne dosadno džangrizalo kome je uvek bilo lepše "u njegovo vreme". Eh da, a dok sam još uvek mlad, shodno iskustvu iz filma, voleo bih i da me neka gospođa Robinson zavede pa da onda vidimo da li je sukob generacija zaista "sukob". Ovde bismo mogli da završavamo, uz nadanje da sam odradio dobar posao. Kao i uvek, uživajte u muzici, a u filmovima posebno. A sad, pesma!