Hm, čini mi se da ne.

    Možemo opet da se igramo kviza. Nagradno pitanje je već postavljeno, a nagrada je... Pa, neka bude tekst napisan do kraja. Ako se setite odgovora. I zašto mi se čini da je odgovor "ne"? Dobro, hajde, verujem da svi pratite najave tv programa, jer našeg favorita od prethodnih godina očigledno nema među najužim kandidatima. Nećemo da računamo kablovsku, satelit i internet. Nemojte, molim vas, da se praviti naivni. Znate, znate.

   Problem je kod mene nastao onog trenutka kad sam shvatio da film koji je svake godine bio prikazivan 7. januara, dakle za Božić, ove godine je izostavljen i zamenjem nekim drugim, koji se takođe po, ne znam kojoj, matematičkoj formuli smenjuju iz godine u godinu baš tog 7. januara. Taj moj problem se ogleda u tome što mi je ideja za ovaj tekst pala na pamet nekoliko dana pre svih tv najava. Nadam se da se ne ljutite. U svakom slučaju, nismo mnogo daleko od onog što ćemo i dobiti, baš tog 7. januara.

    Zašto se kod nas za Božić puštaju drugačiji filmovi nego što se to radi u zemljama sa katoličkom tradicijom, još uvek mi nije jasno?! Da li je Hristovo poimanje različito? I da jeste, smatram da razlika ne treba da bude toliko drastična. Da li su teme filmova različite? To svakako jesu. U katoličkim se zemljama puštaju filmovi sa već pomenutim elementima i simbolima, dok se kod nas puštaju filmovi koji imaju direktne uticaje iz Biblije. Naravno, ne treba razglabati koji je pogled bolji ili razumniji. Ono što je naša tema je jedan od takvih ostvarenja - "Ben Hur" (Ben-Hur, 1959.). Bićemo precizniji, nećemo da se osvrćemo na ceo film, uzećemo u obzir samo jednu scenu.

    To je jedan od onih filmova koji se pusti odmah nakon Božićnog ručka i traje sve dok ne padne mrak. Neka bude konkretnije: četiri sata sa reklamama. I više. Naša današnja tema je jedan od najuspešnijih holivudskih filmova ikad napravljenih. Po holivudskim standardima. Sa još dva filma (nećemo odgonetnuti koja) drži rekord sa najviše Oskara, tačnije njih 11. Uspeh na blagajnama je bio ogroman, vratio je kompaniju MGM sa ivice finansijske provalije, a davno zaboravljena simpatija prema epskim spektaklima je vraćena među gledaoce. Sa druge strane, nađe se po neki kritičar koji smatra da je delo previše kruto, i da je samo jedno u nizu holivudskih kopija. Pa dobro, negde smo između. Reditelj ovog čuda je bio Vilijam Vajler (William Wyler), još jedan u nizu stranaca u Holivudu (drugom prilikom).

    Radnja samog filma može da se skupi u nekoliko rečenica, iako on traje duže od tri sata. Nama, kao i svaki put, nije namera da detaljno prepričavamo, za to ćete morati da ga pogledate ako ga već godinama unazad niste. Makar njegov deo. Još bolje ako znate baš za onaj deo o kojem želimo da pričamo. Iako u podnaslovu filma stoji da je to priča o Hristu (A Tale of Christ), Isusa vidimo u samo nekoliko kadrova. Što ne mora ništa da znači, najbitnija je poruka. Kada na kraju filma Isus bude razapet na krstu, njegova krv pomešana sa vodom slivaće se niz planinu, a glavne junake će zadesiti čudo - zato jer su verovali u njega, a nisu mu ništa tražili zauzvrat. Niti je on njima. Možda ćemo ovaj film gledati za Uskrs, kad malo bolje razmislim.

    Glavni lik je Hrist, ali je naslovni ipak neko drugi - Juda Ben Hur, bogati princ i trgovac iz Jerusalima koga glumi Čarlton Heston (Charlton Heston). Nisam neki Hestonov obožavalac, pa neću ni komentarisati njegovu glumu. Posle nekoliko godina, njegov prijatelj iz detinjstva, rimski građanin Mesala se vraća u Jerusalim, sada kao tribun. I nemoj neko da me pita o kom istorijskom vremenu govorimo! Tokom paradiranja rimske vojske, sa krova Judine kuće, slučajno otpadne komad crepa i pada na glavu novog guvernera Judeje. Iako zna da je bio nesrećan slučaj, Mesala odvodi Judu u ropstvo, a njegovu majku i sestru šalje u zarobljeništvo. Juda je kao rob poslat da vesla na rimskoj galiji, a posle čudnih spleta okolnosti spašava konzula i postaje popularan i bogat. Negde na polovini filma, posle još nekih okolnosti, dolazimo do naše scene. Dolazimo do trke dvokolica.

   Kažem već da bi prepričavanje bilo uzaludan i nepotrebno veliki posao, pa ćemo ovde oštro da skratimo. U toj poznatoj sceni trke dvokolica u glavnim ulogama su nekadašnji prijatelji Juda i Mesala, sada u suprotstavljenim taborima. Arena u kojoj se odvija trka je izmišljena, kao i mesto, kao i sama trka. Nisam siguran ni da su to uopšte dvokolice; kočija kojom upravlja jedan čovek a vuku je četiri konja. Posle nekih desetatak minuta trke, Mesala biva pregažen, i na kraju podleže ranama. Naš junak pobeđuje i nastavlja putešestvije koje će ga na kraju dovesti do Golgote. Već smo pomenuli. Njegova majka i sestra će biti izlečene od kuge Hristovom milošću. To je otprilike srž. Samo, nije fora da se zaustavimo na dve rečenice. Scena trke dvokolica predstavlja jednu od najboljih, najautentičnijih, najinovativnijih i najuticajnih scena u istoriji filmske kinematografije.

   Jedva se izborih sa ovim rečima. Postoji nekoliko zanimljivih činjenica u vezi ove scene, postoji nekoliko mitova, postoji na hiljade ljudi iza nje, skoro pola godine snimanja... Ona je takođe jedna od najskupljih scena u istoriji filma, a zanimljivo je da je nije snimio Vajler nego njegovi pomoćnici. U scenariju je stajalo samo "trka kočijama" (the chariot race). Bilo je potrebno napraviti arenu, dovesti gledaoce, nabaviti konje, sinhronizovati kamere, kaskadere, glumce, statiste, scenografiju, ... Mamutski posao je obavljen, a koštao je ni manje ni više nego milion dolara (i za današnje vreme pozamašna suma za jednu scenu). Konji su bili dopremljeni iz Slovenije (poznata rasa lipicanera), a statisti su bili lokalni Italijani, gde se i snimalo. Inače, bačenih minuta scena je bilo 260 puta više od onih iskorišćenih, što je takođe rekord svoje vrste. Možda je ovaj jedan pasus malo za ono što ova scena predstavlja u svetu filma i po prvi put se osećam postiđeno.

    Pognute glave, moram da završavam, jer se sve ovo odužilo. Kad budemo pričali o nekim drugim stvarima vezanim za ovaj film, biće još nekih informacija. Inače, treba pomenuti da je ovo ustvari rimejk istoimenog nemog klasika iz 1925. godine, sa podjednako uzbudljivom scenom trke kočija. Do sledećeg Božića se možda slegnu utisci. A imate i internet, pa se možete informisati. Začudilo me to što se na jutjubu ne može naći verni isečak ove scene. Ne znam da li je razlog tome cenzura, piraterija ili nemar. Možda sva tri. Od mene ono najrelevantnije što sam uspeo da nađem, a vi se potrudite da pogledate film u celosti. Nije ništa teško, samo 200 minuta.