Da završim dok ne padne mrak.

   Najradosniji dan u godini za sve hrišćane dočekujem radno (ako se pisanje bloga može smatrati radom) u želji da mi cela godina bude takva. Neka tekstovi budu na drugom mestu, voleo bih ove godine da završim nešto pre njih, i zato ću se potruditi da malo kasnije uzmem knjigu u šake. Kao i juče i svih ovih dana, praznična i topla atmosfera nas nije napustila. Ostaće takva makar do sutra. Zašto smo mi došli ovde?

   Ispričaćemo jednu priču. U stvari, postavićemo neka pitanja, i ispričati priču. Ili je nećemo ispričati. Malo šale nije na odmet. Kako Božić treba da bude pre Nove godine, a mi ga slavimo po nekom drugom kalendaru, kod nas uvek sve nekako bude zamršeno i naopako. O tome, nekom drugom prilikom, mi bismo mogli da se skoncentrišemo na filmove. Dosta od uvoda, neka je srećan Božić.

   Sinoć smo govorili o temama, idejama i porukama prazničnih i Božićnih priča, njihovoj razlici u poimanju pravoslavaca i katolika i o tačkama razmimoilaženja. Glavna poruka bi uvek trebala da je ona ljubavna. Koliko mi neke stvari radimo mehanički, opet bi moglo da se priča mnogo puta i drugom prilikom. A o tome kako se na filmovima prikazuje Božić pojašnjavali smo prethodnim prilikama. Da li nam je onda ostalo nešto za priču? Hoćemo li da se ponavljamo? I da i ne. 

   Na dan Hristovog rođenja, mogli bismo da pričamo o Isusu. E sad, ja nisam toliko kompetentna osoba da bih mogao da pričam o Isusu Hristu kao liku, kao čoveku i kao Bogu. Mogli bismo cele godine o tome, a na kraju, imamo Sveto pismo, imamo Crkvu, a imamo i sveštenike, mogu oni da nam pojasne sve nejasnoće. Ne bih da pravim zabune i probleme, pa ću odvojiti veru od običaja i pravila. Jedino pravilo je ljubav. Hoćemo li da se ponavljamo?

   Da uzimam posao sveštenicima, nemam nameru. Dosta je ispričano priča, ja bih bio samo jedan u nizu falcifikatora, iako svako ima pravo na svoju ličnu veru. Blog koji sam napravio dozvoliće mi da se zadržim samo na viđenje lika i dela Isusa Hrista sa strane raznih reditelja, producenata i glumaca u velikom nizu filmova. Možda je taj niz i manji nego što nam se čini. Nisam bio lenj pa sam na najpoznatijem filmskom sajtu IMDb-u potražio u koliko se naslova pojavljuje Hristov lik. Danas je ta brojka došla do 362, na ovaj ili onaj način. Isprva mi se učinilo da je možda priča o Tarzanu više puta ekranizovana.

   Verovatno bih pogrešio u prethodnoj konstataciji jer je uopšte u umetnosti interpretacija Isusovog lika na milione. Dve hiljade godina maštanja. Knjige, pesme, slike, statue su godinama i godinama dočaravale ono što naše oči i uši nisu mogle da vide i čuju. Hrišćantsvo je, za razliku od nekig drugih, vizuelna religija, i na sreću ne zabranjuje portretisanje Njegovog lika na bilo kakav način, sa čime se danas otišlo i predaleko. Međutim, u ljubavi i ratu... Sa pojavom filma, mogućnosti su se samo uvećale. Ovde ipak imamo razliku, jer upoređujući ga sa drugim primerima, njegov lik nije ustanovio Holivud.

   Možda je na primeru Isusa Hrista Holivud ostao najdosledniji u pričanju i pripovednjau one jedne univerzalne istine. Koliko ima istine u Bibliji opet otvara vrata teme za neke druge rasprave i nije joj ovde mesto. Njega uvek zamišljamo isto: kao visokog muškarca u ranim tridesetim, sa dugom kosom i bradom, beloj odori, staloženog glasa... Moram da priznam da nisam pogledao dovoljno ostvarenja da bih dosledno pričao o kvalitetu svih tih izvođenja. Svaki reditelj se trudio da doda nešto svoje, dok su se Holivudski producenti striktno držali rigoroznog kodeksa. Da li su nam priče, potpuno slične u svojoj suštini, vremenom dosadile pa se danas i ne osvrćemo na nove Biblijske naslove, pitanje je nad kojim bi mogli i trebali da se zamislimo?! Ako smo nekad i pogledali neki dosadan biblijski film (a ima ih, i to podosta), zašto se odmah po automatizmu odričemo novih i sličnih izdanja?!

    Ne bukvalno najnovije, ali svakako najsvežije i najoriginalnije delo o Hristovom životu je ono Mela Gibsona "Stradanje Isusovo" (The Passion of the Christ, 2004.). Govorni jezik u filmu je aramejski, jezik kojim se služilo u ono vreme. Film sa puno istinskog nasilja, originalnih kadrova, film nad kojim se i Vatikan zamislio, nama ipak na ovaj dan ne daje za povod da se o njemu priča. Naime, koliko god filmova o Isusu bilo, glavna tema je Njegovo stradanje, pa se zato može pričati o njima kad nam dođe Vaskrs. Rođenje, i ostale Božićne teme su scene preko kojih se uglavnom pretrči, zato i nije čudo što ovih dana gledamo filmove sa nekim drugim slikama. Mogu i da nabrojim naslove najpoznatijih ostvarenja, ali ni to onda ne bi imalo smisla. Pošto govorimo o liku Hrista na filmu, bilo bi prigodnije pomenute neke glumce koji su ga igrali: Džim Kavizel (Jim Caviezel) u već pomenutom delu, Vilijem Defo (William Dafoe), Maks von Sidov (Max von Sydow), Ted Nili (Ted Neely), ... Vi pronađite naslove.

   I kad bih imao prilike za to, meni bi jako teško bilo da uđem u tu ulogu, možda zato što bi me obuzeo nekakav strah, da ne govorim o stvarima tehničke prirode (imam veliku glavu, iako su mi duga kosa i brada na mestu). Da li se danas preteralo u nekim stvarima, i da li je svetu bolje bez vere je opet nešto drugo?! Takođe je portretisanje Isusa Hrista u crtanoj seriji "South Park" priča za sebe. Danas je bitno ostati radostan, pun ljubavi za druge, i pokušati zadržati se na tom putu još samo 364 dana; do sledećeg Božića. Ko misli da je put dugačak i trnovit neka barem pokuša, ako ga i bude zaboravio usput, ne mora daleko da gleda, javiće mu se sam. Mir Božiji, Hristos se rodi.