A može i pod navodnicima.

    Hajde kao i svaki put da se igramo pitalice. Imate li ideju? Dobro, sve po redu. Priznah juče da mi je dosta praznika, prigodnih filmova i priča na tu temu. Takođe sam priznao da neću ni da pišem o tome. Delimično tačno, a možda i potpuno tačno. Zavisi kako se uzme. Danas govorimo o jednoj ličnosti, o osobi bez koje se nisu ni mogli zamisliti svi oni grandiozni spektakli koje smo imali prilike da gledamo ovih nekoliko dana.

   Srce mi se napuni pozitivnom energijom kad shvatim da sam dobro započeo još jedan članak u nizu. Kažemo ličnost, mislimo na osobu a pišemo replike. Ona famozna igra pitalice iz prve rečenice bi ovde mogla da se završi odgovorom. Ukoliko se neko i ne seća, ili malo zna o tajanstvenoj ličnosti, možda bi upravo izgovorena rečenica iz naslova mogla da pomogne. Reč je svakako o Gloriji Svanson (Gloria Swanson) i njenom čuvenom: All Right Mr. DeMille, I'm Ready...

   Za krupni kadar. Međutim, ovde se ne govori o filmu "Bulevar sumraka" (Sunset Boulevard, 1950.) Bilija Vajldera (Billy Wilder), gde gospodin De Mil igra samog sebe. Ne, ovde se govori o gospodinu De Milu i njegovom životu, gde takođe igra samog sebe. Jedna od najčuvenijh rečenica u istoriji filmova je upućena upravo njemu, jednom od najpoznatijih holivudskih reditelja (svih vremena?, ili se može i bez toga?). Najameričkiji i najholivudskiji reditelj, pravi odraz studijskog sistema snimanja je bio baš on, Sesil De Mil (Cecille B. DeMille). I ono što stoji u uvodu ovde da zaokruži celinu - ne bismo imali sve one specijalne praznične megafilmove bez njega kao glavne figure iza svega toga.

    De Mil je čak izjavio kako bi od samo jedne stranice Biblije mogao da napravi film. Koliko je daleko otišao u portretisanju događanja, a koliko se odaljio od slobode filma može da posluži i izjava jednog njegovog kolege koji je rekao da je De Mil snimao najgore moguće filmove ali da je zarađivao najviše para; što bi opet značilo da je bio bolji (ili uspešniji) od svih ostalih reditelja u Holivudu?! Nikad duže rečenice. One stvari u vezi njegovog života ne moraju da budu nužno bitne: rodio se 1881. i tek u poznim godinama se upoznao sa filmom. Međutim, shodno datumima, bio je jedan od pionira Holivuda i filmske industrije uopšte.

   Radio je na početku svoje karijere na Brodveju kao glumac, scenarista i konačno reditelj. Prvi film mu je bio "Indijankin muž" (The Sqaw Man, 1914.). E sad, da vas baš ti datumi ne zbune mnogo, govorimo o filmu koji je nastao za vreme Prvog Svetskog rata, toliko smo daleko otišli u ovom tekstu. Osećam kako nekima i ne prijaju baš najbolje ovi podaci, molim vas, slobodno napustite projekciju. Kada je Holivud uspeo da se dokopa svoje slave, a to su počeci dvadesteih godina XIX veka, De Mil je već bio na vrhuncu svoje vrste, uspeo je da postane jedan od najangažovanijih reditelja.

    Treba napomenuti da su se filmovi pre ustanovljenja studija ređali kao na tacni (u zavisnosti i od dužine) pa je s tim u vezi i De Mil režirao oko šesdesetak nemih filmova, sve dok se 1929. nije prebacio na zvučne. Zvučnih ima petnaestak, a možda su razlog smanjivanja intenziteta snimanja bile i njegove godine. Umro je 1959., u 77. godini. Nećemo baš tek tako da skočimo preko svega i odemo na kraj karijere i života. Sahranjen je tu i tu, tad i tad... Ne, to ne. Svakako njegov danas najpoznatiji film (treba napomenuti ovo "danas") je "Deset Zapovesti" (The Ten Commandments, 1956.) sa (opet) Čarltonom Hestonom u ulozi Mojsija, kojeg smo imali prilike da gledamo ovih dana. I svake godine za Božić ili Vaskrs, mada ne znam kakve veze mi imamo sa Jevrejima, osim posredno preko Hrista?! Ali dobro.

    Njegovi zvučni filmovi su posle 1940. svi bili u koloru, a takođe i neki nemi ali u dvokolornoj tehnici (koja danas skoro da se ne koristi), čime je uvek bio ispred vremena, ili je želeo da bude mainstream kako bi se danas reklo. Pomenusmo religijske spektakle i "Deset Zapovesti", možemo da naglasimo da je De Mil pravio i istorijske i vestern spektakle. Uglavnom spektakle. To je valjda zaslužio time što je bio tipični studijski reditelj i pridržavao se striktnih producentskih pravila snimanja filma. Davao je publici baš ono što je ona nesvesno i htela a pre nego što je uopšte i znala da to želi. Nisu njegova dela bila konzervativna, naprotiv, bila su puna seksa, preljube, mučenja, nasilja i prevara. Samo, razlika je bila u tome što se na kraju svi pokaju i operu svoju prljavu prošlost, shvate greške i izvuku neko naravoučenije.

   Formula koju je koristio godinama, i koja je kasnije (do dan danas) kopirana na hiljade puta od strane drugih reditelja i producenata. Ako je neko rediteljski majstor po šablonu, onda je to definitivno De Mil. Nema tu baš nekih inovativnih tehnika, mada u ono vreme svaka nova stvar je bila pionirska. Govorilo se za njega da je bio strog i rigorozan, često je terao glumce da glume u opasnim scenama, a voleo je i tačnost. Mogao bih i da nabrojim neke poznate naslove, i da se ne ponavljam - google za sve ostalo. Svoj prvi (gore pomenuti) film je prerađivao još dva puta, a i ovaj drugi ("Deset zapovesti") je bio rimejk neme verzije iz 1923. Napravio je i priču o Kleopatri 1934., Samsonu i Delajli 1949., a jedinog Oskara za najbolji film dobio je za delo "Najveća predstava na svetu" (The Greatest Show on Earth, 1952.). Inače, to se smatra jednim od najslabijih "Oskarovaca", jer se zna koja su (makar dva) bolja filma snimljena te godine.

    Rasprave tipa ko je bolji i čije je najbolje nas možda i ne interesuju. Inače, te 1952. je ustanovljena nagrada "Sesil de Mil" za životni doprinos na filmu a uručuje se na ceremoniji "Zlatnog globusa" (Golden Globe Awards). On je i dobio prvu nagradu. "Kako može mrtav čovek sam sebe da nasledi"? Drugi put, drugi put... Sad se odjavljujemo i završavamo priču uz nadanje da smo nešto novo i naučili. Nije najbolji ali je najuspešniji. Mada ni to nije baš neka generalna slika De Milovog lika. U svakom slučaju, ne mogu više da se mučim. Do sledeće prilike.