U suprotnom ću dosaditi.

   Pretpostavljam da bi lagano moglo da se prekida sa prazničnim raspoloženjem iako po onom "našem" kalendaru Nova godina još uvek nije stigla. Danas je inače treći dan Božića, i dan kad se slama uneta na Badnje veče iznosi iz kuće. Kome je u srcu radost, kraja praznicima nema. Nešto sam previše raspoložen, a ume i to da škodi jer već osećam da mi nedostaje tečnosti. Ne u telu, već u pisanju. Možda se i kaže drugačije.

   Ono o čemu bismo pričali nema nikakve veze sa ovim prethodno napisanim. Ispraćamo Božić, a ja nikako da se otresem prigodnih tekstova na tu temu. Od kad sam napravio grupu tekstova sa crtaćima kao glavnom temom oni ne prestaju da mi okupiraju mozak. Zato ćemo danas još samo jednom da napišemo nešto malo o Božiću pre nego što praznik padne u blagi zaborav, a mi budemo o njemu razmišljali samo u budućem vremenu. Do tad ćemo se već ubaciti u prazničnu brzinu.

   Pišemo o još jednom animiranom filmu, pišemo o još jednom crtaću koji je Božićni, pišemo o iščekivanju praznika, a sa suzama u očima ih ispraćamo. Dosta patetike. Na Badnje veče smo pričali o delu Tima Bartona "Noćna mora pre Božića" koje govori o liku koji je kidnapovao Deda Mraza i pokušao da razume praznike iako to nije mogao niti umeo. Sa našim Božićem to nije imalo nikakve veze, a neće imati ni ovaj sledeći crtać. U svakom slučaju, bilo mi je simpatično za razmišljati o tome. 

   Može se reći da je Bartonu za inspiraciju poslužilo nekoliko ostvarenja iz prošlosti, a naročito jedan kraći televizijski crtać, napravljen naravno kao Božićni specijal. Svakako je taj njegov uzor bio crtani film "Kako je Grinč ukrao Božić" (How the Grinch Stole Christmas!, 1966.), inače da nije ne bismo pisali o njemu. I da ne bude zabune, pričamo o crtaću iz dalekih šesdesetih a ne o istoimenom filmu sa Džimom Kerijem (Jim Carrey) iz 2000. godine. A dobro, znam da sam dosadio "i Bogu i narodu" i znam da mi je tekst još dosadniji od ideje, ali probajte vi da se stavite u moju situaciju. Preveliki sam zalogaj zagrizao. 

 

   No dobro, idemo dalje deco. Verovatno je kod nas ovaj kraći film velika nepoznanica, ja nisam siguran, jer ga kao mali nisam gledao na televizijama, mada ne mogu da tvrdim to isto u ime nekih starijih generacija. Ko zna šta je sve tad dolazilo do naših ekrana?! Grinč je napravljen po istoimenoj knjizi za decu Dr Zeusa (Dr. Seuss), poznatog američkog pisca dečijih priča, pesnika i animatora. E sad, koliko je on nepoznanica kod nas je takođe nepoznanica. Hm, jesam li to dobro preformulisao? Njegovi najpoznatiji junaci su slon Horton (pre neku godinu izašao crtani film o slonu koji priča sa stanovnicima jednog zrna peska) i stanovnici tog istog zrna peska koje pomenusmo u zagradama čije ime bi se moglo prevesti kao "Ko", mada bi zvučalo priglupo. Naslov te poznate priče je "Horton Hears a Who!". Za to ste čuli, siguran sam. 

    Osim Hortona, znamo i za Loraksa (The Lorax), ili kad malo bolje razmislim, da nije ovog novog filma od prošle godine pitanje je i da li bismo znali. U svakom slučaju, nije na odmet približiti nam američke dečije priče, kad već imamo Harija Potera (ne, znam da on nije "Amerikanac"). I naravno Grinč. On je jedan jako mrzovoljan tip (od koje je sorte nemam pojma, možda je vanzemaljac jer je sav zelen) koji živi na vrhu planine iznad gradića (opet teško za prevoditi - Whoville) čiji su stanovnici naši junaci sa zrna peska iz prethodnog pasusa. Pa sve je izmešano, šta da radim?! Najsmešnije je to što Grinč ima srce "za dva broja manje" pa zato već 53 godine mrzi sve oko sebe, a naročito Božić. Ima i psa koji se zove Maks (Max).

   Producent, reditelj i glavni animator je Čak Džons (Chuck Jones) sa svojim prepoznatljivim stilom animacije. U vezi njega nema zabune, ako samo malo napregnemo mozak setićemo se njegovog imena na kraju crtaća o Dušku Dugoušku (Bugs Bunny) ili o Tomu i Džeriju (Tom & Jerry). Kad se budemo setili njega setićemo se i stila - svedena i uprošćena animacija sa "jeftinom" podlogom i upečatljivim likovima. Osim nekoliko pesmmica, jedini glas u filmu je onaj Borisa Karlofa (znamo ga iz priče o Frankenštajnu), koji je ovde i u ulozi naratora i u ulozi Grinča. Iako već u poznim godinama, sa svojim strašnim i opasnim glasom uspeo je da na pravi način upotpuni ovo remek - delo (od samo 26 minuta). Cela priča je ispričana u simpatičnim stihovima sa dosta dobrog rimovanja.

 

   Radnja je sasvim prosta. Kako ne može da shvati zašto su to naši likovi uvek srećni i radosni za Božić, Grinč pokušava da se preruši u Deda Mraza (a svog psa u irvasa), ukrade Božić i onda i svu radost. U vreće koje je poneo sa saonicama trpa sve što mu dođe šaka: poklone, ukrase, jelke, pa čak i hranu koje je pokupio iz svih kuća u gradiću. Najlepši trenutak je onaj kada ga jedna malena devojčica u pola noći priupita zašto joj uzima jelku. On joj on na to odgovara kako se jelka pokvarila, pa mora da se popravi, ali će je on sigurno vratiti. Eto; da li su crtaći za decu, prosudite sami?! Kada se, uprkos svim ukradenim poklonima, stanovnici Whoville-a bude i radosno dočekuju Božićno jutro uz pesmu i igru, Grinč ostaje zbunjen. Odjednom, njegovo srce poraste za tri broja i on shvata šta je to zapravo Božić. Vraća im poklone i u znak zahvalnosti prisustvuje prazničnoj proslavi.

   Kažu da je uvek najteže napraviti ono najprostije. Da li je tom logikom najteže i razumeti najprostije stvari, porazmislite sami. Nadam se da smo shvatili šta su praznici, porodica i radost i da možemo da zakoračimo u godinu bez ikakvih bojazni. Bilo bi lepo kada bi nam život bio samo malo veća bajka nego što jeste. Najgore je što u našim realnim bajkama nema zelenih čovečuljaka koji nam kradu radost, nego u većini slučajeva i ne znamo ko nam to radi. Nego, da se ne bacamo u depresiju, idemo dalje, a ja se uz najavu video snimka odjavljujem. Odjavljujem. Odjavljujem se!