Jer maštovitije nisam umeo.

   Šta to? Naslov. Zato je i podnaslov opravdao postojanje, a moja maštovitost se svela na izmenu jednog jedinog slova u imenu. Dakle, ko ne zna da čita na engleskom, ono y na kraju imena je ustvari i. I tako dalje. I mislim da niko nije toliko glup. I čovek o kojem se ovde priča se, prema tome, zove Henri Fonda. I ne zove se on prema tome, on je daleko veća ličnost od obične semantičke rasprave. I ne može nekoliko rečenica zaredom da počinje istim slovom. I nikako ne bi smele da počinju slovom i. Inače, osim toga?

   Osim toga, Henri Fonda je ličnost kojoj posvećujem ovaj škrabopis. Pošto ni dovoljno maštovit naslov nisam uspeo da smislim, vi pretpostavljate da će tekst biti daleko nemaštovitiji. Pa, možete da imate svoje sumnje. Pominjao sam probleme na koje nailazim u pisanju o pozatim ličnostima, to se i ovde prenelo. Dobro, na stranu sve to, o kome je ovde reč? Šta, kao niste čuli za Henrija Fondu? Hajde, nećemo ni to da vam uzimamo za zlo; osim zagriženim gledaocima, današnjoj publici je njegovo ime zaista malo poznato. Eto, ovde mu posvećujemo tekst koji on zaslužuje, jer nije bez razloga jedna od najvećih zvezdi američkog filma. 

   Bio. I to zvanično kao šesta muška zvezda u istoriji Holivuda (opet po izboru Američkog Filmskog Instituta - AFI). Opet nešto na i? It Won't Happen Again. Ovo na engleskom se ne računa. Zaključismo da je Henri Fonda bio, što će reći da nije više među živima. Tačnije, od 1982. Rodio se 1905. u Nebraski. Porodica mu kao vuče poreklo iz Holandije, a on sam je studirao novinarstvo, iako ga nikad nije završio. Kao i mnogi u to vreme, karijeru je započeo na Brodveju. Sa dvadeset godina je jedna gospođa prepoznala njegov talenat i uvrstila ga u svoju predstavu. Ni manje ni više, nego Dodi Brando, majka Marlona Branda. Barem znamo kako je Brando došao tamo gde jeste. Na stranu sve ostalo.

    Muvao se po raznim filmskim kampovima na istočnoj obali, gde je upoznao svog velikog prijatelja, i takođe veliku holivudsku zvezdu, Džejmsa Stjuarta (James Stewart). Posle uspešne role u brodvejskoj predstavi, odlazi u Holivud da snimi filmsku verziju komada "Farmer se ženi" (The Farmer Takes a Wife, 1935.). Do rata mu je karijera procvetala, a možda najbolju ulogu odigrao je u filmu "Plodovi Gneva" (The Grapes of Wrath, 1940.), reditelja Džona Forda (John Ford), glumeći Toma Džoada (Tom Joad) sina farmera iz Oklahome koji se na početku filma vraća iz zatvora. Tomova porodica je zbog tadašnje svetske krize morala da ode iz svog doma i da luta po Americi tražeći mesto pod suncem, a on je kao najjači predstavljao njenog zaštitnika. Scena na kraju filma gde se on rastaje sa majkom jer mora da beži, uz obostrano plakanje, je za mene jedna od najdirljivijih scena na koju sam u nekom filmu naišao do sad. 

   Uostalom, ko mene pita za bilo šta? Za ovu ulogu je bio nominovan za Oskara, i nije ga dobio. Kad je došao II Svetski rat, otišao je da služi svojoj zemlji i vratio se posle tri godine sa odlikovanjima. Posle nekoliko zapaženih uloga, odlučuje da ode sa filma i da se opet posveti pozorištu. Ako za neke možemo da kažemo drugačije, Fonda je bio podjednako uspešan i filmski i pozorišni glumac. Vratio se ubedljivo, ulogom porotnika #8, u (pogađate) ostvarenju Sidnija Lameta (Sidney Lumet) "12 gnevnih ljudi" (12 Angry Men, 1957.). Znam da ste za ovaj film svi čuli jer se na IMDb-u kotira jako visoko. Eto, možda i grešim u proceni da ne znate ko je Henri Fonda. Pošto se radnja ovog filma zna, nećemo je prepričavati, dodaćemo samo da je ovo bila druga nominacija za nagradu Oskar za glavnu mušku ulogu, i drugi Fondin "neuspeh". Ovo pod navodnicima je zbog onih koji smatraju da nagrada Oskar i ne predstavlja neko merodavno sredstvo ocenjivanja kvaliteta.

    Ne mogu reći da je u daljoj karijeri lutao između uloga, između Brodveja i Holivuda, ali se može reći da je njegov status zvezde ipak ostao neukaljan. U mnogim ulogama je glumio poštene idealiste, često i naivne. Može se u kontekstu toga spomenuti film "Bilo jednom na divljem zapadu" (Once Upon a Time in the West, 1968.), reditelja Serđa Leonea (Sergio Leone), gde Fonda igra Frenka, čini mi se po prvi i jedini put kriminalca. Pošto je početno odbio ulogu, na kraju je nevoljno odlučio da se okuša i u ulozi zlikovca nežnog lica koji ubija čak i žene i decu. Što se tiče žena i dece, to je već neka druga priča.

    Fonda se ženio pet puta, ali na stranu to, na stranu prolazni brakovi drugih filmskih zvezda, neki Fondini potomci su ipak ostavili zapaženiji trag u Holivudu. Znači, nije se "mučio" uzaludno, pa se danas može razgovarati i o glumačkoj porodici Fonda, iako je svakako Henri i dalje najpoznatiji i najčuveniji. Njegovog sina znamo iz filma "Goli u sedlu" (Easy Rider, 1969.); naravno on nije Denis Hoper (Dennis Hopper - saputnik u filmu i reditelj), nego Piter Fonda (Peter Fonda), onaj sa lepšim Harlijem (pisaćemo nešto konkretnije o ovom filmu vrlo brzo). Piterova ćerka je Bridžit Fonda (Bridget Fonda), manje poznata, doduše imala je malu ulogu u filmu "Kum III" (The Godfather, Part III, 1990.) i još neke. Henrijevu ćerku (ili Piterovu sestru) znamo iz simpatičnog i kultnog filmčića "Barbarela" (Barbarella, 1968.). Ah, prelepa Džejn Fonda (Jane Fonda) kao Barbarela (ženski pandan Flešu Gordonu), smešni zlikovac Duran Duran, i još smešnija (ali podjednako simpatična) ona sprava za "mučenje". Nećemo dalje, ovo je ipak tekst o njenom ocu.

   Baš me zanima šta li joj je on rekao videvši je kako se skoro gola praćaka po onom svemirskom brodu? Dobro, profesionalizam pre svega. Piter i Džejn su za svog oca govorili da je bio uvek nekako na distanci, ali da ih je svestrano pomagao u njihovim karijerama, iako bez protežiranja. Ništa preko veze, morali su sami da stvaraju svoja imena. Kao. Poslednja uloga Henrija Fonde je bila u filmu "Na zlatnom jezeru" (On Golden Pond, 1981.), sa partnerkom Ketrin Hepbern (pomenuli smo u članku o njoj) i ćerkom Džejn u sporednoj ulozi i ulozi producenta. Kako je Džejn rekla, taj film je bio njen poklon svom ocu. Već ozbiljno zašao u godine i teško bolestan, Fonda je za ovu ulogu konačno dobio Oskara. Može se reći da mu je poklonjen zbog ranijih previda, iako se svi slažu da nije bilo nezasluženo. Ne mogu potvrditi, još uvek nisam pogledao.

    I tako, možemo da se vratimo na rečenice koje počinju sa i, ono najozbiljnije je prošlo. I priča o Henriju Fondi polako dolazi do svog kraja. I tako, još jedna velika ličnost je s moje strane ispoštovana, nadam se da se vama svidelo, nadam se da Henri nema ništa protiv. Ili da me njegovi potomci ne tuže za neka prava?! Šta znam šta sve može da me snađe. Ah, rečenica koja počinje sa š - nedoslednost. Idemo kući, ovde je kraj. Jutjub na moju žalost ne počinje sa i. Izašli smo.