Samo za 18+.

    Pokušaću da napravim privlačan naslov i još privlačniju prvu rečenicu i da time probam da privučem dva nova slučajna čitaoca na onih postojećih nula. Pornići, kako su to dobri filmovi, filmovi za odrasle, a da ih retko koja odrasla osoba i pogleda. Dobro, za mene su odrasli oni sa više od četrdeset, što me pozicionira u grupu mladih. Verovatno imam tu negde dvadesetak i nešto. Pa nivo edukacije koji se dobija u ovim filmovima - nesvakidašnje. Da li gledate porniće? Šta ste pitali: koliko često? Pet ili manje puta? Ah, ne, izvinjavam se.

   To bi od mog privlačnog uvoda bilo sve, hvala lepo, možete da se povučete, a ova dva nova čitaoca mogu slobodno da odu. Pa ne vredi, red na porniće još uvek nije došao. I ja čekam da se napravi neki sa nekom radnjom, dobrim kadriranjem i izborom glumaca. Biće vremena i za njih, jednom je Met Dejmon (Matt Damon) obećao da će napraviti pornić sa smislom, i nikako to da uradi. Mada, kad je u pitanju izbor glumaca, ne mogu ni da se požalim kako je loš, eto, i Stalone i Kostner su počinjali odavde. Odužilo mi se ovo nešto.

    U jednom tekstu sam govorio o tome kako među filmovima ne treba praviti podele. Naravno, i porno-film je film. I to je poslednja rečenica koja će da ima bilo kakvu povezanost sa lažnom temom ovog teksta. Među tim podelama se našla i ona koja filmove deli na stare i nove. A dakle, o tome se ovde radi?! Izvinjavamo se, odlazimo. Gde je starosna granica filmova? Bolje pitanje bi bilo možda - do kad su se snimali stari filmovi, a kad su počeli novi? Za neke ljude, stari filmovi su svi oni koji nisu iz XXI veka, a za neke još veće poznavaoce filmova, novi filmovi su samo oni iz druge decenije XXI veka. Hajde sad se lepo i vi poznavaoci spakujte i napustite ovaj tekst. Ostadoh sam.

    Nadam se da sam samo pesimističan što se broja poznavaoca filmova tiče. Ovaj blog sam i otvorio s namerom da pokažem ljudima da je film nešto mnogo više od obične zabave za naša čula. Kako lažem, otvorio sam da bih nešto konačno i napisao, a ionako su svi već pobegli. Ne, ne, nije nedostatak pisanja o pornićima razlog njihovog odlaska, rekao sam gore da neću više da ih pominjem. Nedoslednost. 

 

   Zna li se tačna godina razdvajanja starih od novih filmova? Iako zapravo deluje kao nešto oko čega bi moglo da se diskutuje, meni se čini da se ta godina jasno uočava. Pre svega, dalje da napomenem, postoje diskusije oko toga, ali ja sam lično presekao i za mene godina razdvajanja filmova na stare i nove postoji. Stare i mlade. "Bolje vruće pivo nego četir' ladna, bolje stara baba, nego čička mlada": kaže Rambo Amadeus. Dakle, starih ili novih filmova nema, jako je glupo deliti ih tako, film može biti samo jedan. Ali za gledanje. Za njihovo proučavanje postoji druga priča.

   Odgovor je 1967. Ko se beše rodio te godine? Ma ne budalo jedna, pitali smo koja je to godina koja razdvaja stare od novijih filmova. Ah, da, kolabirao mi mozak. Ipak još uvek nemam 18, možda zato i ne razumem o čemu se ovde piše. Zašto baš 1967. (ponavljamo je više puta, da bi se lakše zapamtila)? Da li je možda konkretno neki film imao toliki uticaj, pa se onda sve promenilo? I jedno i drugo, i treće i peto, odgovori su svi potvrdni. Tačno je, 1967. se pojavio film Boni i Klajd (Bonnie & Clyde, 1967. - i ovde da se zna godina), ne toliko kultni, ne toliko ni kvalitetan (da se razumemo, film spada u bolje američke filmove, ali ne u najbolje), koliko film koji je klasični Holivud poslao u penziju.

    Konačno je i Holivud dobio svoj novi talas, period od nekih 7 - 10 godina koji je nazvan Novim Holivudom. Čudna li čuda! Filmovi u sred Holivuda koji se bave nasiljem, puni krvi na sve strane, scene snimane napolju, droga, mafija, ubistva. Nije to baš ni toliko drastično kako se na prvi pogled čini, ali je svakako jedan iskorak koji niko od Holuvuda nije očekivao. Boni i Klajd je film koji govori o dvoje buntovnika koji u proputovanju i upoznavanju Amerike pljačkaju i ubijaju čisto eto zato što im se hoće. Poslednja krvava scena u filmu je dodatno šokirala sve čedne i konzervativne Amerikance. Glavni junaci filma bivaju ubijeni.

 

   U stotinak filmova koji su promenili Holivud, dešavalo se sve ono što je u starim filmovima bilo nedopustivo i nezamislivo. Tih godina (1966. tačnije) je i stari produkcijski kodeks (MPAA) ukinut i zamenjen sistemom rejtinga (MPAA film-rating system), što je značilo da više nema zabranjenih scena, sve je moglo da se snimi, ali nisu više ni svi mogli da gledaju sve. Eto opravdanja naslova i podnaslova teksta, sa uvodom sam vas samo zavaravao. 

    A onda su se pojavili Kopola, Lukas i naravno Spilberg, i svoje viđenje filma doneli na mainstream. Šta se desilo: pa producenti su shvatili da od nastavaka mogu da se uzmu dobre pare - Kum II (The Godfather Part II, 1974.); i da dobra reklama, specijalni efekti i visok budžet donose još više para - Ajkula (Jaws, 1975.)?! A zna se čiji je koji film i koji je bolji. Da se zna još jedno, sve ovo važi samo za američke filmove, sa ostalim stvari stoje drugačije, ali ništa drastičnije.

   Sve što je dobro, kratko traje. Ali, za neku utehu neka bude da je makar i trajalo. Pijemo i znamo da nam je lepo, znamo da sutra ništa od toga biti neće i nešto nas baš briga. Naravno, alkohol nije dozvoljen za mlađe od 18. Kao ni pornići. Ili da zabranimo i Spilberga? O njemu nekom drugom prilikom, do tad - da se zna: nove lampe za stare, staro za novo, a filmovi da se ne dele. I jutjub da priskoči u pomoć kad zatreba.