Da prevodim?

    Razmišljajući kako dalje sa tekstom, nikako ne uspevam da dovršim ovu prvu rečenicu. Zato moram da je malo "poguram" pričom o tome kako ne mogu. Blog se polako razvija u jednu ozbiljniju stvar (ili ja to samo umišljam?!), pa je shodno tome potrebno održati njegovu svežinu na određeni nivo. Kod nas se kaže - "kad uđeš u kolo, igraš do kraja". U drugom članku sam nagovestio da ću u grupi tekstova "Filmovi u užem smislu" pisati o filmovima. Još jedan bljesak maštovitosti. E, pa, smatram da bi moglo da se piše i o delovima filmova - kultnim scenama koje se pamte intenzivnije i duže nego sam film.

   To me vraća na naslov. Kome ja to govorim? Ko to meni šta govori? Ove dve interpretacije su užasne, i nemaju nikakve veze sa onim što je zaista upamćeno. Volite li taksiste? Da, to su oni dosadni ljudi koji na silu započnu neku temu dok vas u pola noći vraćaju pijanog kući i spremaju se da vam to papreno i naplate. Ne znam kako to ide preko dana, nikad kao trezan nisam ni pomišljao da imam dovoljno para za taksi. Da li ovo ima neke veze sa francuskim filmom Taksi (Taxi, 1998) i njegovim nastavcima (kad se već pominju taksisti)?! Ne, nema nikakve veze.  Ozbiljniji filmofili mi se već smeju, ali da ipak ne bude zabune, pričamo o taksisti, ne o taksiju.

   Kako nisam znao koliko teksta mogu da smislim a da nešto ne zaboravim, odlučio sam da ovaj članak posvetim samo jednoj sceni. Govorimo o taksisti - da, da. Taksista (Taxi Driver, 1976) bi po meni mogao da bude jedan od boljih američkih filmova (iako je holivudski), doduše ne mogu da budem grešan sam prema sebi, redielj ovog filma ima makar jedan bolji film. Nešto vezano za bikove, da, film o stočarstvu. Reditelj Taksiste je danas ultra-mega-giga poznati reditelj američko-italijanskog porekla, a zove se ni kratko ni jasno Martin Skorceze (Martin Scorsese). Jeste, danas štancuje blokbastere kao na traci i forsira Di Kaprija više nego što bi neko drugi rođenog sina, ali na kraju ga baš i briga za moje mišljenje. 

   Međutim, glumac koji ga je izvukao iz anonimnosti (or is it other way arround?) i glumio u čak osam njegovih filmova, glumac koji (da razbijemo tenziju) izgovara gore spomenutu repliku iz naslova, glumac čija se ćerka zove po jednoj našoj reci - sad već kratko i jasno je Robert de Niro (ne mora na engleskom, piše se isto). Bio sam malo pregrub prema Skorcezeu, ipak ga poštujem, možda više kao filmskog istoričara nego reditelja. Eto, opet uvreda. Ako sam bio grub prema Skorcezeu, za De Nira ne verujem da će neko ikad moći da mu nađe neku zamerku (glumačku svakako), ja sigurno ne mogu. Spustimo se jedan red niže, sledi razrada.

   Taksista je drugi (od već pomenutih osam) zajednički projekat Skorcezea i De Nira i u nepovrat sa trona Holivuda lansirao je obojicu umetnika. Kolike su oni zvezde danas, ne treba trošiti pasuse. Tada je bilo drugačije. De Niro je uporedo sa Bertolučijem snimao film Dvadeseti vek (1900 - Novecento, 1976), a u pauzama snimanja se vraćao u Njujork, polagao kurs za taksistu, a onda vozio ulicama skoro dva meseca kako bi skupio iskustvo za svoju ulogu. Predanost i profesionalizam na delu. Konačno, De Niro u filmu tumači lik vijetnamskog veterana, bez nekog obrazovanja, obolelog od hronične neispavanosti i depresije, koji dobija posao taksiste sa punim radnim vremenom. 

   Njegovo ime je Trevis Bikl (Travis Bickle), a pošto se u ovom tekstu ne bavimo likovima, nego jednom konkretnom scenom, preskačemo punu radnju, zbog čega će svi oni koji ovaj film nisu pogledali, morati to da urade. Ako hoće naravno. I bez mehanike, mora iz ljubavi, naglašavaću ovo svaki put. Iz raznih vijetnamskih i post-vijetnamskih filmova nam je poznato kako su se pre ili kasnije američke žrtve rata ponašale (vijetnamske žrtve su - "blago njima" - bile mrtve). Bikl noćima luta u svom taksiju kroz opasne krajeve Njujorka, vozeći konstantno makroe, zavisnike od droge, lopove, ... Pošto mu se očigledno gadi sve to, on dobija želju da grad "očisti" od prljavštine.

    Onda nam tamo negde u filmu dolazi famozna kultna scena. Scena koja je ustvari De Nirova improvizacija. U scenariju je pisalo da naoružani i "napaljeni" Bikl treba samo da gleda u ogledalo. Umesto toga, sve je otišlo u istoriju pop-kulture. Zamišljajući imaginarnu konfrontaciju (da li se i imaginarno zamišlja?), Trevis Bikl izgovara čuveno: You talkin' to me? You talkin' to me? You talkin' to ME? Then who the hell else are you talkin' to? You talkin' to me? Well I'm the only one here. Who the fuck do you think you talkin' to? Ne samo što je postala kultna, ova replika je izabrana od strane Američke Filmske Industrije (AFI) za desetu najbolju repliku (filmski citat) ikad.

   I scena, i film, i Skorceze i De Niro, su otišli u legendu. Šta se dalje dešava? Iskreno, već sam došao do kraja članka i zaista ne mogu da preterujem sa brojem rečenica, nije mi dozvoljeno... Uostalom, definitivno ovaj film zaslužuje da se o njemu makar još jednom priča. Kao i Trevis Bikl. Kao i Skorceze. Kao i De Niro. Nakon nekoliko iznešenih uvreda na račun Skorcezea, nadam se da sam se "očistio". Nije on baš ni najbolji reditelj koga je Holivud dao, ali sa druge strane, zaključili smo da najbolji i ne postoji. Na kraju, da nije jutjuba, ne bismo ništa ni znali. Ma kome to ja pričam?!